U sjaju i moći: Sokolović Ferhad-beg

autor: Alen Zečević

U SJAJU I MOĆI: SOKOLOVIĆ FERHAD-BEG

     U drugoj polovini 16. stoljeća u Bosni je djelovao jedan od najznačajnijih vojskovođa i bosanskih namjesnika, Ferhad-paša Sokolović, amidžić slavnog velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. O godini njegova rođenja nema pouzdanih podataka, ali se pretpostavlja da je rođen u selu Sokolovići nadomak Rudo.

    Najraniji period Ferhad-pašina života ostao je nerasvijetljen usljed nedostatka izvora. Imao je dvojicu braće: Ali-bega, pakračko-cerničkog sandžakbega (poginuo u vojnom pohodu kod Ivanića 6. februara 1568.) i Derviš-pašu, beglerbega u Diyarbekiru. Vrlo je vjerovatno, s obzirom na praksu koju je osmanska vlast vodila u novoosvojenim zemljama, da je Ferhad-paša još kao dječak napustio Bosnu putem adžami-oglana. 

     Ako je suditi prema sudbinama mnogih dječaka koji su na osmanski dvor slani s preporukama o njihovim sposobnostima i vještinama, onda je vrlo moguće da je Ferhad svoja prva znanja stjecao u društvu najboljih dvorskih učitelja. Prije nego je imenovan na položaj bosanskog sandžakbega bio je Ferhad-beg ulufedžibaša, a njegov napredak u osmanskoj službi, u svojstvu štićenika Mehmed-paše Sokolovića, nagrađen je 1566. godine imenovanjem na položaj kliškog sandžakbega. Sudbina je bila i Ferhad-begova da po ugledu na Mehmed-pašu ostvari zapažene uspjehe na vojnom i političkom polju, a prilike u Bosni, koje su za to nudile potrebne mogućnosti i izazove, činile su njegovu volju sve jačom. 

      Bosna je za osmansku vlast imala prvorazredan značaj, jer je njen geostrateški položaj omogućavao upade vojske u susjedne krajeve i dalje teritorijalno širenje. U ratu protiv Mlečana osvojio je Ferhad-beg Zemunik, Brodin, Ozren i Bijelu Stijenu, nanoseći redom poraze mletačkim odredima te velike ljudske gubitke. Četiri godine po imenovanju na položaj kliškog namjesnika, tačnije 1570. godine, opsjedao je sa svojom vojskom tvrđavu Vespoljac, zaposjeo je i nakon obnavljanja njenih porušenih objekata dao joj ime Seddi Islam, odnosno Bedem islama.

     Vojničke sposobnosti Ferhad-bega pokazale su se u vrijeme Kiparskog rata (1571-1574), kad je vojska pod njegovim zapovjedništvom opustošila šibenski i zadarski kotar. Njegov silni pohod kroz neprijateljske teritorije i utvrde, koje su redom padale pred bosanskom vojskom, opozvan je zbog nedostatka živežnih namirnica, oružja i zaliha municije, pa su se odredi kliškog sandžakbega morali privremeno povući. Međutim, nakon kraćeg predaha, Ferhad-beg je obnovio vojne aktivnosti i u sljedećim pohodima pod osmansku vlast stavio tvrđave Pločnik, Drniš, Skradin, Obrovac, kule Vičevo i plodni kraj Tinj, koji će od tada ostati u posjedu porodice Sokolovića, čime je teritorija Kliškog sandžaka znatno proširena. 

Ferhadija (foto: Sulejman Omerbašić/na: Novo vrijeme)

       Kratkotrajno zatišje na dalmatinskom frontu prekinula je vijest da se velika vojna sila sprema napasti Bosnu. Do Ferhad-bega je stigla vijest da neprijateljsku vojsku priprema i predvodi zagrebački kanonik Franjo Filipović. Zajedno s hercegovačkim sandžakbegom Sinan-begom Boljanićem, Ferhad-beg se suprostavio neprijatelju i “kod Ivanića do nogu porazio Filipovića”. Zarobljenog kanonika poslao je u Carigrad, gdje je Franjo Filipović prešao na islam uzevši ime Mehmed. On je rodonačelnik utjecajne begovske porodice Filipovića. 

      Svi silni uspjesi na bojnom polju i velika osvajanja bili su dovoljan razlog da se Ferhad-beg, uz preporuke i intervenciju Mehmed-paše Sokolovića, imenuje 1574. godine za bosanskog sandžakbega, zamijenivši na tom položaju svog rođaka Lala Mehmed-pašu. Usprkos činjenici da je Mehmed-paša Sokolović 1575. godine potpisao primirje s Habsburgovcima, Ferhad-beg je nastavio s vojnim upadima u teritorij Hrvatske i Dalmacije.

      Jedan od ciljeva prvog Ferhad-begovog vojnog pohoda u svojstvu bosanskog sandžak-bega bio je Bihać. Svjestan činjenice da bi osvajanje Bihaća, osim teritorijalnog širenja Carstva, istovremeno za Bosnu značilo sigurnost na njenim granicama, Ferhad-beg je za kratko vrijeme okupio između 10.000 i 12.000 vojnika. O dolasku mnogobrojne vojske bio je upoznat vrhovni kapetan hrvatske krajine Herbert barun Auersperg, koji je mobilizirao i okupio vojsku kod grada Budačkog na rijeci Radonji, pritoci Korane, gdje su se 22. septembra 1575. godine sudarile dvije vojske. Vojska kapetana Herberta baruna Auersperga potpuno je slomljena, a on ubijen. Poslije okončanja bitke odvojen je jedan dio zarobljenih vojnika među kojima je bio i Volf Englbert, sin poginulog grofa, za čiji je otkup Ferhad-begu dato 30.000 dukata od kojih je sagradio džamiju Ferhadiju. Vijest o velikoj pobjedi bosanskog sandžakbega odjeknula je cijelom Bosnom, a njegovo ime čulo se i na sultanovom dvoru. 

        Godinu kasnije susrećemo ga na čelu vojske (7.000 vojnika) koja je osvojila Bužim i Cazin. Na gubitak gradova Habsburgovci su tražili njihov povrat uz naknadu od 50.000 cekina, ali je Mehmed-paša Sokolović odbio taj prijedlog. Već 1577. godine redom su padali Mutnik, Velika Kladuša, Pećigrad, Podzvizd i Zrin, čime su osvojena sva mjesta osim Bihaća. Ohrabreni pirovom pobjedom vojske generala Ivana Faranberga, koji je u jednom trenutku primorao osmanske jedinice na povlačenje, dali su se bečki generali na organiziranje vojnog pohoda protiv Ferhad-bega. O tome je saznanja imao i nadvojvoda Karlo, koji je pod komandu koruškog zemaljskog kapetana Đorđa Kovenhilera stavio 10.000 vojnika u namjeri da zaustave Ferhad-begovo napredovanje. Iako je Karlova vojska u početku bilježila uspjehe, iluzije o zaustavljanju Ferhad-begovih jedinica razbijene su u jesen 1578. godine, kad je, nakon što je povratio Cazin i Bužim, Ferhad-beg osvojio i Drežnik. 

        Zbog velikih zasluga za učvrščivanje zapadnih granica Carstva dobio je Ferhad-beg naziv gazi, odnosno gazija. Godine 1580. osnovan je Bosanski ejalet, a za prvog namjesnika, odnosno beglerbega, imenovan je Ferhad-beg, koji od tada nosi i titulu paše: “Zapovjednik plemenitih zapovjednika, ugledni i veoma poštovani Ferhad-paša”. Time je, sasvim sigurno, vojno-politička karijera Ferhad-paše doživjela svoj zenit, a iza njega su ostali mnogi pohodi i osvajanja zbog kojih se s pravom svrstava u red najznačajnijih osmanskih vojskovođa 16. stoljeća.

        Posljednje četiri godine svoje uprave u Bosni za Ferhad-pašu donijele su manje uspjeha. Još jednom je, 1585. godine, bezuspješno opsjedao Bihać, i to je bilo njegovo posljednje značajnije ratno iskustvo. Četiri godine kasnije imenovan je na položaj budimskog namjesnika.

Osim neosporno velike vojničke i državničke karijere, Ferhad-paša je i najveći vakif Banje Luke, u kojoj je podigao 216 javnih objekata – džamiju, mekteb, turbe, hamam, vodovod, karavan-saraj, most na Vrbasu, žitnice, most na Crkvini, dvije stotine dućana i dvor kao rezidenciju beglerbega. Na širokoj terasi, smještena između Vrbasa i tvrđave Kastel, te glavne saobraćajnice grada, tržnice i rječice Crkvine, svojom raskošnom ljepotom ponosno se uzdizala Ferhadija, najreprezentativnija građevina Banje Luke podignuta prema volji Ferhad-paše. O njenoj ljepoti pisao je hrvatski političar i publicist, svećenik don Mihovil Pavlinović u zapisima “Puti”: “Ferhadija banjalučka sjajna je licem, bogata uspomenami: bjelilo i zelenilo sa svih strana, iznutra i s vana našarani obloci, zrcalo biljura svijeh cvjetova, obilje sunčanog svjetla pri danu, čar srebrnih svjetiljaka pri noći, žubor česama koji se razlijega kroz svodove džamije i stapa sa jekom molitava sa visokih munara…”

        Nad glavnim ulazom u džamiju nalazio se natpis klesan u kamenoj ploči, smješten u šest polja oivičenih arabeskama i lijepim geometrijskim ornamentima:

“Ovu velebnu bogomolju podiže u ime Allaha,
Dobrotvor Ferhad-beg, pomagač vjernika,
Žednim mačem uklesa u mramor svoje junačko ime,
Sa ratnim imetkom podiže dobro taj odabrani muž.
Sipahi prispjevši građevini reče joj kronogram:
U ime Allaha sagrađeno je ovo mjesto za vjernike.”
(987 = 1579/80)

        Posljednje dvije godine života Ferhad-paša je proveo na namjesničkoj stolici budimskog vezira, gdje je u zasjedi koju je napravio njegov rob mučki ubijen septembra 1590. godine. Posmrtni ostaci, prema ranije iskazanoj želji rahmetlije, preneseni su u Banju Luku i ukopani u turbe podignuto uz njegovu džamiju Ferhadiju, gdje se njegova duša odmarala u miru do 7. maja 1993. godine kad je džamija srušena akcijom agresorskih jedinica. Iste godine, 15. decembra minirano je turbe Ferhad-paše i njegovih bajraktara, te Halil-pašino turbe, zatim Sahat-kula, da bi zatim bagerom bili porušeni portal, česma, ograda, šadrvan i svi bašluci.

      Ipak, ono što je dobro i plemenito Bogu je drago ‒ Ferhadija se obnavlja, a sa njom oživljava i uspomena na Ferhad-bega, čovjeka za kojeg Safvet-beg Bašagić kaže: “Nijedan bosanski namjesnik nije bio silniji i moćniji od njega.”

________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 150, 14. august 2015.