TREBINJSKI KAPETAN OSMAN-PAŠA RESULBEGOVIĆ
U društvenom i političkom životu Bosne i Hercegovine, tokom više od
četiri stotine godina osmanske uprave u njoj, najznačajniju ulogu su
imali članovi najutjecajnijih begovskih porodica. Jedna od njih je
usmjeravala i oblikovala historijske, društveno-političke i kulturne
prilike decenijama, noseći čast trebinjskih kapetana – Resulbegovići,
čuvari granica BiH.
Usprkos različitim tvrdnjama o porijeklu porodice Resulbegović, ostaje
neosporna činjenica da je Osman-paša, utemeljitelj ove porodice, krajem
17. stoljeća napustio Herceg-Novi i doselio u Staro Slano, smješteno u
okolini Trebinja. U tom mjestu, gdje su Resulbegovići odranije imali
svoje posjede, Osman-paša je dao izgraditi konake i kulu načinjenu od
devet spratova. Imao je devet sinova, od kojih su poznata imena
peterice: Omer, Salih-aga, Arslan, Hasan-beg i najznamenitiji među
njima, Ibrahim-paša, koji je nakon pobjede bosanske vojske u Banjalučkom
boju 1737. godine imenovan za kliškog sandžakbega.
Osman-paša Resulbegović se u zvanju trebinjskog kapetana spominje 23.
septembra 1712. godine, a na tom položaju je ostao do 1728. godine. Za
njega Vladislav Skarić kaže da je bio “vrlo vrijedan i energičan čovjek.
U prepisci između Dubrovčana i trebinjske gospode najviše je njegovih
pisama; ima ih više od stotinu. Na svakom položaju koji je zauzimao
interesirao se i brinuo za sve. I narod i podložne mu age držao je vrlo
strogo. S Dubrovčanima je podržavao prijateljske veze, ali je s njima
znao i energično progovoriti kad je mislio da su mu učinili krivo. U
Dubrovnik je često poručivao da mu se šalju krečari i drugi zidarski
radnici kad je nešto zidao, ili je koji put poručivao da mu se pošalje
mletačkog pirinča kad se nadao gostima. Trošio je dvije vrste pirinča,
mletački i arbanaski. Osim građenja i popravljanja tvrđave Banj Vir,
Osman-paša je gradio i na drugim mjestima. Godine 1721. išao je u
Ljubinje da gradi džamiju. Jednu je džamiju sagradio i u Trebinju.
Godine 1723, kad je kapudanbaša Mustafa htio graditi džamiju u
Počitelju, umolio je Osman-pašu da nadzire građenje. Nekako u isto
vrijeme je Osman gradio svoje saraje (dvore) u Ljubinju. Godine 1725. je
od Porte dobio zapovijed da iznova gradi palanku u ljubinjskoj kasabi. U
svojim sarajima u Ljubinju provodio je Osman često vrijeme. Tamo se
povukao posve 1728. godine kad je prestao biti paša”.
Osman-pašina džamija (foto: Ensar Bukarić/na: Novo Vrijeme)
Izuzetno značajna ličnost
Dolazak Osman-paše u Trebinje, mjesto od velike važnosti za odbranu
južnih i zapadnih granica Carstva, učinilo ga je izuzetno značajnom
historijskom ličnošću koja će veliku ulogu imati u diplomatskim i vojnim
sporovima s Dubrovnikom i Mletačkom republikom. Postoje izvjesne
pretpostavke da je Osman-paša bio i hercegovački sandžakbeg, jer je imao
visoku titulu i čast miri-miran-muhafiza, koja se uz njegovo ime
posljednji put spominje u septembru 1719. godine, i, prema tome, njegova
je vlast prevazilazila granice trebinjske kapetanije i prostirala se na
širem hercegovačkom području. Nakon što je 1699. godine potpisan
Karlovački mir, između zaraćenih strana – Svete lige i Osmanskog carstva
– otvoreno je pitanje uspostave nove granice prema Mletačkoj republici.
Tad je za glavnog pregovarača ispred Visoke Porte odabran Osman-paša,
koji je usprkos pritiscima mletačkih predstavnika odbio u njihove ruke
predati Trebinje.
Geografski položaj Trebinja, kao središta trebinjske kapetanije,
omogućavao je Resulbegovićima održavanje stalnih kontakata s
Dubrovčanima, Mlečanima i Crnogorcima. Osim mnogih primjera
dobrosusjedskih odnosa, koje su najvećim dijelom zasnivali na
trgovinsko-ekonomskim pomaganjima, nerijetko su trebinjski kapetani bili
izloženi pograničnim sporovima i sukobima koji su bili političke
prirode. Posebna pažnja je poklanjana trgovačkim odnosima s Mlečanima,
pod čijom kontrolom su bili glavni izlazi na more spram trebinjske
kapetanije – Novi i Risan. U tom je smislu 1701. godine Osman-paša
Resulbegović otvorio pregovore s Bartolom Morom, tadašnjim mletačkim
providurom s ciljem oživljavanja trgovinske razmjene u tom području. Na
položaju trebinjskog kapetana, Osman-paša je bio punih šesnaest godina.
Za vrijeme svoje vlasti u Trebinju izgradio je mnogo objekata od
vjerskog i kulturnog značaja, pa se, prema tome, smatra utemeljivačem i
najvećim dobrotvorom ovog grada. Zahvaljujući njegovom zalaganju i
izdvajanju novca za obnovu trebinjske tvrđave, trebinjska kapetanija je
postala jedna od najbolje utvrđenih kapetanija u cijelom hercegovačkom
sandžaku. Radovi na tvrđavi vršeni su u nekoliko faza, ali su najvažniji
poslovi na izgradnji rađeni u periodu od 1705. do 1708. godine. Iznad
ulaznih vrata trebinjske tvrđave nalazio se natpis:
“Obraduj pravovjerne, jer će doći pomoć od Boga i skora pobjeda… U ime
Boga ovu tvrđavu sagradi 1134. miri-miran-trebinjski muhafiz, hazreti
Osman-paša.”
Deset godina kasnije, tačnije 1718. godine, iz osmanske prijestolnice je
stigla naredba da se od tvrđave do rijeke Trebišnjice iskopa kanal
(hendek) u dužini od 600 i širini 20 metara. Prema nekim podacima, na
izgradnji kanala i podizanju novih zidova visine osam aršina,
učestvovalo je oko 5.500 radnika. Za ime Osman-paše Resulbegovića veže
se i podizanje tvrđave Banj Vir, čija je izgradnja trebala kompenzirati
gubitak Novog. Zbog dotrajalosti prethodne tvrđave koja je bila
načinjena od drveta, u Trebinje je 1704. godine stigao carski ferman u
kojem se naređuje gradnja novog objekta od čvrstog materijala. Prije
dolaska Resulbegovića u Trebinje, postojao je samo jedan objekt kojem je
bila namijenjena isključivo vojno-odbrambena funkcija.
Prva džamija u Trebinju podignuta je u drugoj polovini 17. stoljeća u
Policama, nedaleko od lijeve obale rijeke Trebišnjice, ali se ne zna ime
njenog osnivača. Hivzija Hasandedić u knjizi “Muslimanska baština u
istočnoj Hercegovini”, navodi da su je zapalili “uskoci iz Dalmacije
koji su pod komandom Stojana Jankovića i Ilije Smiljanića često napadali
na Trebinje i okolinu.Oni su pljačkali i ubijali muslimansko stanovništvo, a mlađe
odvodili u sužanjstvo i prodavali kao roblje u Napulju, Firenci, Đenovi
i drugdje. Jedne godine na Bajram, ujutro su uskoci navalili na džamiju
u Policama i dok su muslimani u njoj klanjali, sve ih pobili i preklane
bacili u Trebišnjicu. Njihove leševe izbacila je Trebišnjica niže na
nekoliko mjesta: na Šehitima, na Oglavcima i ispod Gomiljana”. Džamija
koja je zapaljena i porušena više nikad nije obnovljena. Ispred džamije
se nalazilo i mezarje s većim brojem nišana koji su prije 1930. godine
nestali bez traga. Taj stravičan čin nezbrinutom je ostavio brojnu
muslimansku djecu, i od tada pa sve do 1935. godine bila je tradicija da
se na Bajram sakuplja pomoć za siročad i siromašne. U gradskoj zoni,
nedaleko od desne obale Trebišnjice, podignuta je džamija koja je
ponijela ime sultana Ahmeda III (1703-1730), koju zbog toga nazivaju i
Carevom džamijom. Natpis klesan na šerefi munare otkriva podatak da je
džamija sagrađena 1132, odnosno 1719. godine. U dokumentima Historijskog
arhiva u Dubrovniku sačuvani su podaci koji govore da su je gradili
dubrovački majstori. Narodna predaja kaže da je izgrađena od kamena
donesenog sa zgarišta porušene džamije u Policama. Srušena je 1992.
godine.
Još neki hajrati
Osim Sultan Ahmedove džamije, Trebinje je krasila i džamija podignuta u
čast njenog osnivača, Osman-paše Resulbegovića. Nalazila se u tvrđavi u
gradu Trebinju, u neposrednoj blizini zapadne kapije. Bila je sagrađena
od tesanog kamena sa četverostrešnim krovom u imitaciji kupole pod
eternitom. Kamena munara, oktagonog oblika sagrađena je uz desni zid
visine oko šesnaest metara. Mihrab i zidovi su bili ukrašeni levhama i
crtežima, a mahfil se protezao dužinom cijele džamije. O tačnom datumu
njene izgradnje nema podataka. Saznanja o tome otežalo je nepostojanje
natpisa (tariha) kao ni sačuvane vakufname. U hudžetu ljubinjskog kadije
Ibrahima (21. VI do 19. VII 1746. godine), zabilježeno je da je
Osman-paša prije dvadeset godina sagradio džamiju i kule u Trebinju, pa
je, prema tome, ova džamija podignuta 1726. godine. Srušena je 1993.
godine. Obnovljena je dvanaest godina kasnije, kad su 10. jula 2005.
godine njena vrata otvorena za vjernike.
Osim za džamiju, Osman-paša je izdvojio novac te podigao mekteb i
medresu koji su bili, zapravo, prve prosvjetne ustanove u Trebinju.
Medresa, koja je podignuta iste godine kad i džamija, radila je u jednoj
zgradi smještenoj pored džamije, a s radom je prestala neposredno
poslije okupacije 1878. godine. U nizu svojih zadužbina, osim džamije i
medrese, Osman-paša Resulbegović je početkom 18. stoljeća podigao
sahat-kulu koja je s radom prestala, sad već daleke, 1917. godine.
Osman-paša je izdvojio novac te uz džamiju izgradio musafirhanu. O
datumu njenog rušenja i prestanka s radom nema pouzdanih podataka.Osim zadužbina koje je podizao u Trebinju, izgradio je Osman-paša, po
nalogu Porte, 1725. godine novu palanku u Ljubinju. U tom je mjestu
izgradio svoje dvore (saraje) u koje se od 1728. godine u potpunosti
povukao. Trebinje su nastavili izgrađivati i drugi ugledni članovi
porodice Resulbegović. Osim navedenih objekata koji su trajno oblikovali
fizionomiju Trebinja, ipak, najznačajniji spomenik osmanske arhitekture
predstavljala je porodična kuća Resulbegovića, podignuta na Bregovima
uz desnu obalu Trebišnjice. Kuću, koja je bila ljetnikovac (londža)
izgrađen u dva dijela: baškaluk (namijenjen za muškarce) i haremluk
(namijenjen za žene), sagradio je hadži Omer Habeg Resulbegović,
Hasan-begov sin. Begova kuća je krajem 1992. godine bila zapaljena i
izgorjela je do temelja, a ono što se uspjelo spasiti, dijelovi
namještaja i ostali sačuvani fragmenti orijentalno-islamske baštine,
smješteni su u prostorije Medžlisa Islamske zajednice Trebinje, gdje se
danas čuvaju s velikim zalaganjem i brigom trebinjskog imama Huseina
Hodžića. Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika donesenoj na
sjednici održanoj od 4. do 10. jula 2006. godine, mjesto i ostaci
graditeljske cjeline Resulbegovića kuće u Trebinju proglašeni su
nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.
O Osman-pašinoj sudbini postoje različite tvrdnje i svjedočanstva.
Prema mišljenju nekih autora, kraj njegovoj političkoj karijeri učinile
su nezakonitosti u njegovom radu, zbog kojih je odlukom Visoke Porte
smijenjen s položaja trebinjskog kapetana. Druga i raširenija verzija njegovu sudbinu vezuje za izgradnju
Osman-pašine džamije. Navodno, kad je podizao svoju zadužbinu, ovaj
znameniti trebinjski paša i neimar nije ni slutio da će ga ona odvesti u
sigurnu smrt. Odmah nakon što je u njene zidine spušten i posljednji
kamen, do sultana stiže glas da je Osman-paša dao izgraditi džamiju
ljepšu od Careve i da se u njoj, prema njegovoj volji i nalogu, u hutbi
spominje njegovo ime. Na tu vijest sultan Ahmed izda ferman kojim se
Osman-paša i njegovih devet sinova osuđuju na smrt. Prije nego je pošao u
Istanbul da moli za sultanovu milost, Osman-paša je sklonio svoje
sinove u selo Zagora, smješteno u okolini Trebinja. Uzalud je paša molio
za oprost i pomilovanje. Pogubljen je na sultanovom dvoru 1729. godine.
Osman-paša Resulbegović se s pravom smatra utemeljivačem, vakifom i
najznamenitijim dobrotvorom grada Trebinja. Stoga nije slučajno u narodu
ostalo poređenje prema kojem je Osman-paša za Trebinje ono što je
Husrev-beg bio za Sarajevo.
________________________
objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 148, 31. juli 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar