Hadži Lojo: između legende i stvarnosti

autor: Alen Zečević

HADŽI LOJO: IZMEĐU LEGENDE I STVARNOSTI

    Posljednjih dana osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, koja će biti dokinuta nakon 415 godina, vladalo je opće nezadovoljstvo, uzrokovano dolaskom austrougarskih okupacionih trupa. Kad je 1878. godine u Sarajevo pristigla vijest o okupaciji i kad su na ulicama grada izbili nemiri, s bajrakom u ruci među pobunjenicima izdvojio se najglasniji zagovornik otpora okupatoru, Hadži Lojo, lik koji je do danas ostao jednako prisutan u znanosti i legendi.

      Salih Vilajetović, kako mu je bilo pravo ime, rođen je u staroj sarajevskoj porodici Vilajetovića koja je još u 18. stoljeću živjela u Bardakčije mahali. Njegov otac Mula Abdija i djed Mula Mustafa bili su imami Pačadži hadži Nesuhove džamije na Bardakčijama. Hadži Lojina majka zvala se Hanka i pouzdano se zna da je s Mula Abdijom imala još troje djece, sina Mustafu i kćeri Pašanu i Hafu. Kako je bilo uobičajeno za to vrijeme, Hadži Lojo je završio mektepsko obrazovanje, a zatim i hifz. Godine 1871. postao je imam Buzadžine džamije i vjeroučitelj u Islahani (zanatska škola). Njegovom odnosu prema učenicima nije se moglo naći zamjerke, a posebnu naklonost imao je prema siromašnoj djeci koju je nesebično darivao novcem i odjećom.

       Priča se da je bio snažan i visoka rasta. Kako je i sam bio vrlo srčan, često neobuzdan i nepromišljena djelovanja, pričalo se da je zbog toga i prozvan “Lojo”, jer su tako nazivali ljude sličnih osobina. Zbog svog karaktera i stavova nerijetko je dolazio u sukob s osmanskim vlastima. Bosanski namjesnik Topal Osman-paša nekoliko puta mu je otvoreno prijetio surgunlukom (progonstvom) iz Bosne. U vrijeme izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini Hadži Lojo poziva narod na borbu protiv ustanika, iako sam u njoj nije učestvovao. Pričalo se da je u okolini Tuzle i Bijeljine kupovao ukradena goveda i konje. To ga je dovelo na loš glas pa se mjesecima skrivao kod prijatelja bježeći od zakona. 

 Hadži Lojo

''Bosanski car''

      Međutim, najznačajniji Hadži Lojini istupi u javnom životu sarajevske čaršije zbili su se nekoliko godina kasnije, tačnije 1878, kad je na svoju ruku okupio stotinjak ljudi s kojima je na ulicama hrabrio i pozivao narod da pruži otpor dolazećoj austrougarskoj vojsci. U svom fanatičnom pokretu provalio je u prostorije zatvora i oslobodio sve osuđenike i prijestupnike, a zatim u vojna skladišta iz kojih je uzeo oružje i dijelio ga Sarajlijama svih konfesija. Poslije tri godine hajdučkog života vratio se Salih Vilajetović u Sarajevu i 5. jula održao oštar govor predlažući da se iz grada protjera konzul Wassitsch i sva njegova pratnja. Oni koji su tvrdili da su poznavali Hadži Lojinu prošlost upozoravali su masu: “Gonite hajduka između sebe, on će nas upropastiti”, a masa koja je jednodušno nadglasavala razborite poručivala je: “Ne, on je naš Garibalda!” Gomila koja je njegov nastup prihvatila s odobravanjem zaputila se s njim na čelu od Gazi Husrev-begove džamije preko rijeke do Konaka, gdje su se trebali susresti s upraviteljem Mazhar-pašom i ostalim osmanskim zvaničnicima. Uvidjevši da se nakon njegovog apela s balkona Konaka svjetina nije željela razići, upravitelj je odlučio da se obrati njihovim vođama. Pristao je otpustiti omraženog vojnog komandanta, pod uvjetom da ga zamijeni Sarajlija kojeg on izabere.

       Kakvo je mišljenje vladalo o Hadži Loji najbolje pokazuje pismeno svjedočenje koje je zabilježio jedan austrijski pješadinac, u kojem navodi da je od jednog muslimana u Rogatici čuo da je Hadži Lojo “bosanski car”. Narodni odbor, čije se sjedište u međuvremenu prenijelo iz Konaka u Morića han, gotovo u potpunosti je pao pod njegov utjecaj. Hadži Lojo je s naoružanom pratnjom posjetio Mazhar-pašu u Konaku, tražeći pritom od njega imunitet za sva nedjela koja je počinio za vrijeme svog hajdučkog života. Vidno ponižen i degradiran namjesnik dao mu je izvjesnu sumu novca kojom je i simbolično priznao da je sprana ljaga s Hadži Lojina imena. Ipak, zahvaljujući njegovoj intervenciji u odsudnom trenutku, spašeni su životi namjesnika Mazhar-paše i njegovog pomoćnika Konstan-paše, koji su kasnije sretno stigli u Istanbul. 

U bijegu

       Dan nakon što je u Sarajevu zvanično proglašena Narodna vlada, 29. jula 1878. godine, okupacione austrougarske snage predvođene feldmaršalom Filipovićem na četiri su mjesta prešle granicu Bosne i Hercegovine. Događaji koji su uslijedili pokazali su da je Hadži Lojo ipak bio bolji govornik nego borac. To se pokazalo kad je zajedno s ličnom pratnjom 7. augusta napustio Sarajevo. Međutim, već 14. augusta našao se pred Narodnim odborom koji ga je optužio za napuštanje bojnog polja. Kako je postojala mogućnost da ponovo bude poslan u bitku, sam je sebe ranio u nogu. U takvom stanju pratnja ga je odnijela kući, poniženog i osramoćenog pred onim ljudima koji su ga do jučer smatrali vođom otpora. Nakon što je Sarajevo 19. augusta i definitivno zaposjednuto, pročula se vijest da je Hadži Lojo pobjegao i da se sklonio u okolna brda. Tamo mu je utočište i zaštitu pružao izvjesni Savo Čvore. Pet stotina forinti nagrade nuđeno je onome ko otkrije i dojavi gdje se bjegunac skriva. 

Konac buntovničkog života

       Tragedija Saliha Vilajetovića bivala je većom jer je ostao bez brata koji je poginuo kod Travnika i oca koji je život izgubio prilikom zauzeća Sarajeva. Njegova žena Fatima, sinovi Muhamed i Mustafa i kćer Aiša ostali su bez hranitelja i potpuno sami. Hadži Lojo je uhvaćen 2. oktobra 1878. godine i odveden u Vojnu bolnicu u Sarajevu gdje mu je amputirana noga. O njegovom zdravlju brinuo se dr. Kramer koji ga je dvaput dnevno previjao. No, unatoč svim nedaćama koje je prošao, ovaj se buntovnik u junu mjesecu 1879. godine ponovo dao u bijeg, ali je bio uhvaćen i stavljen u vojni pritvor.

        U optužnici koju je sačinio istražni sudija, Hadži Lojo je optužen kao glavni agitator narodnog otpora protiv okupacionih trupa, čime je isključen iz opće amnestije. Njemu su na teret stavljena dva ubistva i mnogi akti javnog nasilja. Premda je po prvoj tački optužnice bio osuđen na smrt, smrtna kazna je, prema carevoj naredbi, preinačena u kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Kaznu je izdržavao u zatvoru u Theresienstadtu iz kojeg je izišao na slobodu 1884. godine pod uvjetom da se nikad više ne vrati u Bosnu i Hercegovinu. Uz odobrenje vlasti u Trstu mu se pridružila supruga Fatima sa dvoje djece (sin Mustafa je u međuvremenu umro), odakle se preko Aleksandrije uputio prema Meki gdje je i umro 1887. godine. 

________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 135-136, 24. april 2015.