ČOVJEK I GRAD - MUSTAFA MUJAGA KOMADINA
Historija je nebrojeno puta posvjedočila da samo nesebičnim djelom i
dobročinstvom čovjek sebi može osigurati trajno prisustvo u kolektivnom
sjećanju svog naroda. Istina, to nije uvijek bilo pravilo jer su neka od
poglavlja te historije ispisana gotovo bez ikakvog spomena onih koji su
svojim djelovanjem učinili najviše dobra za svoje zavičaje i ljude s
kojima su živjeli. Jedan od onih koji nije štedio svoje ljubavi prema
rodnom gradu bio je i Mostarac Mujaga Komadina, čovjek čije je ime
neraskidivim nitima utkano u prošlost grada na Neretvi
Mustafa, kako mu je bilo pravo ime, rođen je 1839. godine u mostarskoj
mahali Carina, u Husein-hodžinoj mahali, u kojoj su se do dolaska
Austro-Ugarske monarhije nalazili konaci Komadina. Tu je učio prve
korake, završio mektepsko obrazovanje i medresu. Njegov otac se zvao
Omer-aga, po struci sarač, koji je usavršio izradu samara i drugih
proizvoda od kože, koje je godinama izrađivao za potrebe osmanske
vojske. Osim Mustafe, odnosno Mujage, imao je Omer-aga još trojicu
sinova: Saliha, Ahmeda i Husagu, te kćer Muntu koju spominju neki
izvori. U okrilju porodice koja je njegovala uspomene na starinu iz
konjičkog kraja, odgajan je dječak kojeg će sudbina učiniti jednim od
najznamenitijih ljudi u historiji Mostara.
Mujaga Komadina
Humanost prije svega
U trenutku dolaska austrougarskih okupacionih trupa u Bosnu i
Hercegovinu, Mujaga je obavljao obiteljski posao surudžije, brinući se
pritom za sigurnost poštanskih pošiljki koje su nosili tatari na putu
između Mostara i Konjica. Događaji koji su uslijedili probudili su kod
njega želju da se i sam pridruži narodnom otporu stanovnika Mostara.
Međutim, vijesti koje su pristizale u njegovu domovinu govorile su da je
njena sudbina riješena odlukama Berlinskog kongresa i da bi, prema
tome, svaki politički istup u takvim okolnostima bio na vlastitu štetu.
Mujagine procjene pokazale su se tačnima. U Konjicu, u kojem se
zatekao u danima okupacije, austrijski oficiri su mu ponudili posao
vojnog liferanta, koji Mujaga nije odbio. Sedam godina nakon okupacije
osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo, a među imenima mnogih
viđenijih Mostaraca našlo se i ime Mujage Komadine, koji je tom prilikom
darovao 50 forinti na ime glavnice udruženja. No, tu nije prestao
njegov društveni angažman. Već te godine novčano pomaže aktivnosti
vezane za izgradnju Časničko-činovničkog kasina smještenog na Mejdanu. S
prethodno dobijenom saglasnošću Vakufske uprave, Mujaga je svojim
sredstvima finansirao obnavljanje vidno oštećene munare Ćejvan-ćehajine
džamije.
Svojom humanošću je plijenio pažnju i stjecao simpatije svojih
komšija. To je posebno do izražaja došlo u zimu 1887. godine kad je
Mostar zahvatilo veliko snježno nevrijeme. Mujaga je odmah priskočio u
pomoć ljudima podijelivši im 40 vreća brašna i 500 punih tovara drva.
Mujaga Komadina nosi zasluge i za osnivanje prve kiraethane (čitaonice)
“Muhamedanskog čitalačkog i dobrotvornog društva”, čijim je
predsjednikom postao izborom na osnivačkog skupštini u januaru 1898.
godine. Još politički neaktivan, on je bio sudionikom svih značajnijih
društvenih organiziranja.
Pojava slučajeva katoličkog prozelitizma, vršenog nad muslimanskom
djecom u Mostaru, usložila je političke prilike u zemlji. Otmica
djevojčice Fate Omanović 1889. godine pokrenula je talas nezadovoljstva
Bošnjaka, koji je zahvatio i druge krajeve Bosne. Tad je organiziran
narodni Pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju, na čijem se čelu
nalazio mostarski muftija Ali Fehmi-efendija Džabić. Nastala situacija
prekinula je Mujagino pasivno držanje, koji sad istupa protiv svakog
oblika koaliranja sa srpskim političkim i vjerskim predstavnicima. Zbog
toga je bio izložen pritiscima ljudi okupljenih oko muslimanskog lista
“Musavat” koji su slijedili prosrpski orijentiranu ideologiju.
Prvi čovjek Mostara
Vizionar budućeg ekonomskog i kulturnog prosperiteta grada je krajem
1909. godine, voljom svojih sugrađana, izabran za mostarskog
gradonačelnika. Mandat mu je potvrđen u prvim danima januara 1910.
godine, vlastoručno od cara i kralja Franje Josipa Habsburškog. Ulaskom u
prostorije gradske uprave Mostara Mujaga Komadina je postao peti
gradonačelnik koji je izabran na taj položaj od 1878. godine. Time je,
historija će pokazati, otpočeo period snažnijeg razvoja grada koji je u
vizijama agilnog gradonačelnika postajao većim, ljepšim i životnijim.
U njemu je godinama sazrijevala misao o potrebi prilagođavanja
čovjeka novim (historijskim) prilikama i društvenoj stvarnosti koja je
zahtijevala promjene nužne za napredak zajednice u cjelini. Duh vremena
pred njega je postavio teške izazove u kojima je trebalo naći snage i
načina da se pomire višestoljetni nazori s nadolazećim, ali i vjere da
se njegov narod može i želi integrirati u novi društveno-politički
sistem. Pronicljiv i inteligentan čovjek, kakav je bio Mujaga Komadina,
duboko je bio svjestan odricanja koje je zahtijevao proces sve
izvjesnijeg uključenja Bosne i Hercegovine u okvire novog državnog
korpusa.
U njegovim promišljanjima koja su podjednako ostavljala prostora za
očuvanje identiteta i afirmaciju tekovina novog kulturno-civilizacijskog
okruženja, uobličena su sva njegova praktična nastojanja da se putem
konkretne akcije i zauzimanja na polju ekonomije, kulture i
graditeljstva Mostar ostvari kao grad evropskog duha. Ljeta 1910.
godine, samo nekoliko mjeseci nakon preuzimanja dužnosti gradonačelnika,
Mujaga Komadina je u Mostaru ugostio Franju Josipa I. Doček je
upriličen na mostarskoj željezničkoj stanici, odakle je prvi čovjek
Monarhije dalje trebao poći u pravcu Hotela “Neretva”. To je za Mostar i
njegove građane bio velik i značajan događaj. Komadina je cijeli put,
od stanice do hotela, čak i Stari most, prekrio vlastitim ćilimima i
sedžadama.
današnji izgled nekoć predivne vile Mustafe Mujage Komadine, ruina...
Graditeljski poduhvati
Od svih građevina podignutih zaslugama Mujage Komadine, prvom se smatra
zgrada Musafirhane smještena u Glavnoj ulici, u neposrednoj blizini
Vučjakovića džamije. U kamenoj ploči iznad ulaznih vrata uklesan je
natpis koji otkriva da je njena gradnja završena 1300. hidžretske,
odnosno 1883. godine te da je njen graditelj niko drugi nego Mujaga
Komadina. U njoj je, vrlo vjerovatno, u posebnim odjeljcima bio omogućen
besplatan trodnevni boravak za putnike. Danas ne služi svojoj
prvobitnoj svrsi. U toj ulici, malo južnije, nasuprot Ćejvan-ćehajinoj
džamiji, svojevremeno se nalazio zidani han “Kalhan” koji je bio u posjedu porodice Hadžiselimović. Zvao se “Kalhan” jer je bio
izgrađen pod samom tvrđavom (kale) i bio je star više od stotinu godina.
Otkupio ga je Mujaga Komadina, srušio, te na njegovom mjestu podigao
novu zgradu koju je narod i dalje nazivao starim imenom. Mujaga je 1898.
godine otkupio još jedan han sagrađen na zemlji koja je pripadala Koski
Mehmed-pašinom vakufu. Na njegovim ruševinama je izgradio trokatnu
zgradu koju je projektirao poznati arhitekt Josip Vancaš.
Pet godina kasnije, tačnije 13. novembra 1903. godine, u Donjoj
Drežnici, u mahali Poglavci, otvorena je džamija koju je izgradio Mujaga
Komadina iz vlastitog vakufa. Godine 1901. Mujaga Komadina je izgradio
vilu raskošne ljepote. U to doba u Mostaru, slažu se mnogi, ljepše
stambene zgrade nije bilo. Njena ljepota opjevana je u poznatoj
sevdalinci “Dvore gradi Komadina Mujo”. Od drugih objekata u kojima su
bile smještene institucije grada značajna je zgrada Općinskog suda, koju
je Mujaga Komadina izgradio 1906. godine. Posljednje dvije godine
njegovog mandata obilježene su novim građevinskim poduhvatima. On je
1912. godine izdvojio 80.000 kruna i otkupio zgradu koja se nalazila
pored Mitropolije. Preuredivši je, nastavili su je koristiti kao konvikt
za dječake iz siromašnih muslimanskih porodica. U nju je primljeno 40
učenika koji su pohađali medresu, gimnaziju i trgovačku školu. Troškove
održavanja inventara, ishrane djece i plaćanje službenika Mujaga je
finansirao o svom trošku. Te godine u Brankovcu je gradio mekteb za
djevojčice. Za izgradnju ovog objekta izdvojeno je više od 20.000 kruna.
U znak zahvalnosti, Vakufsko povjerenstvo Mostara je Mujagi u ruke
predalo diplomu koju je na turskom jeziku u stihovima sastavio mostarski
muderis Hamza ef. Puzić. Evo i njenog prijevoda na našem jeziku:
“Divne li Božije upute date agi koji je izdašno velikodušan.
Mustafaga Komadina je ovog časa učinio veliko dobročinstvo. Na zemljištu
Hadži Balina vakufa u Brankovcu sagradio je za žensku djecu posebno
svijetao mekteb. Mostaru je sve do danas bio potreban jedan ovakav
mekteb. Neka je hvala agi za njegov besprimjeran trud. Svi članovi
Vakufskog odbora izrazili su u ime stanovnika njemu zahvalnost i da od
Boga bude nagrađen.”
Za vrijeme uprave Mujage Komadine Mostar je 1912. godine dobio i
Gradsku elektranu Franje Josipa. Sve do Mujagina vremena Mostar je imao
dva mosta: Stari most, podignut 1566. godine, i most na Musali, koji je
izgrađen 1832. godine. Ovaj mostarski gradonačelnik je zaslužan za
izgradnju dva nova mosta: Lučkog i Carinskog. Svečano otvaranje Lučkog
mosta, koji je odlukom Gradskog vijeća ponio ime najdosljednijeg
zagovornika njegove gradnje – Most Mujage Komadine, obilježeno je u maju
1913. godine. Četiri godine kasnije u promet je pušten i Carinski most.
Među najznačajnija građevinska ostvarenja nastala tokom njegovog
gradonačelničkog mandata svakako se ubraja Banja, najmodernije tadašnje
javno kupatilo na Balkanu. Svečanosti koja je upriličena 3. juna 1914.
godine prisustvovao je velik broj građana Mostara. Tom prilikom je
Mujaga Komadina poručio: “Narode, evo Banje za one koji imaju para. Za
one koji para nemaju, eno Neretve!”, što se i danas pamti. Ovo kupatilo
se u početku zvalo Kupatilo Franje Ferdinanda.
Kuće, palače i mostovi u čijoj se izgradnji očitovao rukopis i ideja
Mujage Komadine su tokom narednih decenija iskusile tešku sudbinu.
Krajem Prvog svjetskog rata i ulaskom srpskih vojnika u Mostar, Komadina
je mandat predao novom gradonačelniku Salih-agi Ćemaloviću. Mujagino
ime je zabranjeno, a on obilježen teškim osudama austrofilstva. Među
prvim mjerama režima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bila je odluka
da se Mujagino ime ukloni iz naziva Lučkoga mosta. Prvobitni naziv se
zadržao sve do 1918. godine kad je novo gradsko poglavarstvo donijelo
odluku da se most od tada službeno zove “Most Vojvode Stepe
Stepanovića”. Međutim, u svakodnevnom životu Mostarci nikad nisu
prihvatili i poštovali takvu odluku. Za njih je to bio i ostao Most
Mujage Komadine.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) srušeni su gotovo
svi objekti podignuti za vrijeme Mujagine osmogodišnje uprave Mostarom.
Zgrada “Kalhana”, u kojoj je izvjesno vrijeme radila Viša djevojačka
škola, porušena je i zapaljena 1992. godine. Han “Đinovina” i džamija
podignuta u Donjoj Drežnici uništeni su granatiranjem agresorskih snaga
1992. i 1993. godine. Zgrada Općinskog suda također je pretrpjela velika
oštećenja. Banja na Musali je nakon ratnih razaranja obnovljena 2000.
godine. Vila Mujage Komadine, koja ove godine navršava stotinu četrnaest
godina svog postojanja, pala je u potpuni zaborav. Od 1993. godine kad
je spaljena, pa sve do danas, o njoj gotovo niko i ne govori.
Djelo koje ne zastarijeva
Mujaga Komadina je ovaj svijet napustio 11. ševala 1344. hidžretske
godine (6. maja 1925. godine), u 86. godini života. Njegovo tijelo
spušteno je u mezar harema Lakišića džamije na Ričini. O kakvom je
čovjeku riječ govori njegova dženaza na koju je, tvrde mnogi, došao
cijeli Mostar. Niko, ni prije ni poslije njega, nije dao takav doprinos
urbanom, kulturnom i ekonomskom razvoju grada Mostara. Njegov human i
nesebičan trag ostavljen na ovom svijetu, zabilježen u impozantnim i
monumentalnim građevinama koje su Mostaru dale urbanu fizionomiju i
savremenost, najbolji su spomenik njegovom liku i djelu.
___________________________
objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 139, 22. maj 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar