EROZIJA IDEALA ILI DRUŠTVO IZVAN SEBE
Danas, glede općeg stanja, naše je društvo usamljeno i bez konkurencije
na globalnom planu, jer njime vladaju zakonitosti općeg propadanja s
kojima se nijedno savremeno društvo ne može usporediti. Sudeći prema
znacima vidljivim u svim sferama društvene zajednice, može se ocijeniti
da je stanje duha našeg naroda, ali i cijele zemlje, na najnižoj tački
do sada. Potonuli smo toliko duboko da smo iz vida izgubili sve
orijentire prema kojima bismo mogli barem i približno odrediti položaj u
kojem se nalazimo.
Ovo stanje, koje je rezultat ukupnih iskustava ratova vođenih na našem
tlu u posljednjih stotinu godina, definitivnu potvrdu dobilo je
Dejtonskim sporazumom koji je kreirao sve uvjete za dalje razaranje
unutarnjeg političkog, kulturnog i duhovnog tkiva bosanskohercegovačkog
društva, pretvarajući ga u prostor potpunog gubitka čovjeka, koji se,
dakle, u njemu i njegovim haotičnim relacijama ne može ostvariti
vlastitom povijesnom akcijom. Kad je riječ o duhu uopće ili o duhu
vremena u kojem živimo i djelujemo, za nas je posebno značajno pitanje u
kojem pravcu idu i postoje li doista sadržaji, jasno definirana
orijentacija i pravci u kojem su usmjerene duhovne snage našeg naroda.
Sve velike nesreće, poput onih koje su nas zadesile u nedavnoj
prošlosti, dolaze u pravilu onda kad se izgubi duhovna energija i
duhovne moći koju posjeduje jedan narod. A upravo duh naroda je najviša
instanca, i ukoliko se ona razara, utoliko smo sve ugroženiji. Naša
duhovna neplodnost danas nas je dovela u tako tragično stanje da nismo
više sposobni ili spremni da spoznamo implikacije zbivanja oko nas i
procesa samodestrukcije koji dobija povijesne obrise.
Danas smo, nažalost, osvjedočeni da je naš čovjek pod pritiscima
političkih prilika, kojima je, istina, i sam u znatnoj mjeri doprinio,
dospio u očajan i ponižavajuć položaj ne pokazujući ni najmanje volje da
podigne pogled s onog na što se srozao. No taj put degradacije i
reduciranja njegovih duhovnih potencijala nije se odvijao isključivo
krivicom postojećeg političkog sistema jer je i sam, sukladno tome,
mireći se s postojećom matricom odnosa postao potpuno inertan i
ravnodušan prema sebi i svijetu koji ga okružuje. Dakle, ne radi se tu
samo o pukom tehničkom procesu, u čijim je kretanjima naš duh pretvoren u
instrument a mi u potčinjene sluge, nego je riječ o kontinuiranom i
iznutra dirigiranom devastiranju svega što posjeduje ili proizvodi
izvjesnu vrijednost. Vandalsko parceliranje duhovnog jedinstva, koje je
danas dovedeno pred nestanak, na izvjestan način je pokazalo da su naši
osjećaji za opće dobro postali oskudni i apstraktni i da, sukladno tome,
gubimo sposobnost da proizvodimo ono što se u nama nemilosrdno raskida.
Epoha sile, oholosti, nemorala, rastućeg intelektualizma i
bestijalnosti, koje su u ovakvom poretku dobile legalne i progresivne
forme, nesumnjivo su nas dovele do bolne spoznaje da naše opasnosti ne
dolaze više u izvjesnim formama spoljašnjih utjecaja, nego iz nas, i
prema tome, mi smo jedini istinski uzrok i posljedica tog stanja.
Mi koji živimo u ovoj zemlji, koji u prvom redu nosimo teret najveće
odgovornosti za ovo stanje, vlastite živote lišili smo svih duhovnih
kvaliteta i potrebe za njima. Ali, nameće se pitanje: šta ako smo
potpuno izgubili smisao i osjećaj za stvarne vrijednosti, ako dakle
nismo više sposobni prepoznati suštinu, stvarne uzroke i posljedice
takvog stanja? Kad ćemo, i hoćemo li uopće spoznati da ovo neodrživo
stanje u kojem nezamislivom brzinom odumire sve što vrijedi, nikada ne
može biti podloga za spas našeg svijeta?
autor
Pad znanosti i kulture
Sve što se zbilo u posljednjih dvadeset godina, a tu prije svega mislimo
na agresiju i pokušaj da se Bosna i Hercegovina trajno izbriše s
političke karte Evrope i svijeta, osim ogromnih ljudskih gubitaka i
materijalne destrukcije, donijelo je i formiranje jedne elite koja je
potpuno otuđena od naroda. Konsekventno političkom haosu, naša je
kulturna stvarnost postala prostor u kojem su zvanične politike, ali i
akademski krugovi, zauzeli neprijateljski stav prema svakom vidu
izučavanja povijesti, kulture i tradicije, posebno onih koje se odnose
na duhovno naslijeđe Bošnjaka.U tom proturječnom društvu znanost je razapeta između sterilnog
akademizma i institucionalnog ropstva, onemogućena da narodu nudi i
prezentira cjelovite činjenice i saznanja iz njegove povijesti. Ona je,
prema potrebama i interesima oligarhije, podvrgnuta strogoj cenzuri,
reduciranju i vrlo često revidiranju.
Korijene tim problemima treba tražiti u godinama koje su uslijedile nakon disolucije Jugoslavije, kad se u
vrtlogu poslijeratnih zbivanja otvorio prostor za infiltriranje i
omasovljavanje ruralnog elementa u sferi znanosti, kulture, umjetnosti,
zapravo obrazovanja uopće. Oni koji su takvo stanje legalizirali, a sebe
abolirali svake odgovornosti za posljedice i probleme koje je takav
sistem izrodio, danas personificiraju kontinuitet kulturocida i nameću
se kao protagonisti općeg propadanja.
Ti pseudointelektualci, barbari sakriveni pod humanističkom odorom
društvene brige o kulturi i umjetnosti i instalirani na njima ni po
profesiji ni po intelektualnim sposobnostima nepripadajuće položaje,
postali su neodvojivim dijelom tog interesnog klana. Stoga ne treba da
nas čudi što je u našoj javnosti izostala svaka reakcija na destrukciju
obrazovnog sistema, ali i zbivanja u društvenom i političkom životu naše
zemlje, jer onima koji se održavaju zahvaljujući tom haotičnom stanju
nije u interesu da prozivaju i budu prozvani. Pridodamo li tome – a
moramo – nepotizam kao jedini kriterij na kojem počivaju ti koterijaški
odnosi, dobit ćemo jasniju sliku represivnog društva iz kojeg je
protjerano sve što ne podliježe tim zakonima. Svako ko je pokazao
izvjesnu samostalnost mišljenja i akcije iz tog sistema je
ekskomuniciran, blaćen, zasut najrazličitijim i najgnusnijim
diskvalifikacijama od onih koji sebe inauguriraju kao ljude predodređene
za upravljanje relevantnim preostalim institucijama nauke i kulture.
Najumniji ljudi našeg naroda, kakvi su akademici Muhamed Filipović i
Abdulah Sidran, ali i mnogi drugi istaknuti znalci koji su se svojom
mišlju, radom i djelima izdigli iznad prosječnosti ovog društva,
nerijetko su se nalazili u centru svakojakih napada i osporavanja koja
su dolazila iz nekih opskurnih medija. To je postalo opće pravilo
ponašanja koje više niko ne dovodi u pitanje, koje ne podliježe nikakvoj
sankciji, i koje je, prema tome, postalo legitimno sredstvo javnog
djelovanja. To je zapravo odraz namjera novih garnitura da iz
znanstvenog, kulturnog i intelektualnog života uopće, eliminiraju sve
one čija se shvatanja postojećeg stanja kose s njihovim težnjama da ono
opstane i koji su u ovom društvu, premda u znatnoj manjini, jedini
preostali reprezenti onog vrijednosnog sistema koji je nepovratno
urušen.
Institucije koje se nominalno nazivaju “kulturnim”, te nagomilani
samoprozvani “kulturni kadar” koji je nad njima stekao monopol, svojim
su intervencijama ostavili trajne i nenadoknadive gubitke u znanstvenom i
kulturnom životu naše zemlje. Priroda njihovog osnivanja, organiziranja
i djelovanja, koji su definirani prema diktatu političke i njoj
potčinjene znanstvene kamarile, ni u jednom segmentu ne korespondira sa
stvarnim interesima našeg naroda. Izvori duhovne produkcije i
aktivnosti, kakvi su znanost, književnost, umjetnost, postali su potpuno
nevažni za našu egzistenciju. Potrebe kulturnog društva, a mi to
svakako nismo ni po obrazovanju ni po stepenu naše svijesti o potrebi za
kulturnim vrijednostima, ovdje ne postoje i nije ih uopće moguće
definirati.
Šta reći nakon svega?
U ovom času, kad pouzdano znamo gdje nas povijest neizbježno vodi, a
vodi nas putem neupitnog i apsolutnog gubitka svakog identiteta, mi
postajemo dijelom duhovno-povijesnog paradoksa u kojem su surovo
prekinute sve veze sa horizontima kulturnog vremena koje je ostalo
daleko iza nas. Je li, zapitat ćemo se, čovjek morao zapasti u takvo
duhovno, moralno i intelektualno siromaštvo, da bi se nakon silnih
ponižavanja i gubljenja dostojanstva drznuo iz potpune letargije?
Vrijeme koje je pred nama sigurno će jednog dana na najnemilosrdniji
način razbiti iluzije onih koji su živjeli i djelovali u uvjerenju da im
je ova zemlja data na upravljanje i po ljudskom i po Božijem pravu i,
ako nam je za utjehu, ne preostaje nam ništa drugo osim da vjerujemo u
njegov skoriji dolazak.
_________________________
objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 131, april 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar