Bože sačuvaj i zakloni!

         Šta se to, zaboga, događa sa našim ojađenim narodom, objektom kojeg fenomena  je on postao pa više ne umije trezveno da rasuđuje šta je za njega dobro, a šta nije,        ko mu ovaj život čini nesnošljivom agonijom i iz njegovih nedaća crpi alibi svoje egzistencije?

     Ovo stanje, kojem svjedočimo, evo, više od dvije decenije, nije ništa drugo nego osmišljen, do najsitnijih detalja razrađen zavjerenički plan, preodgoj širokih narodnih masa udešen prema matrici obijesti i nemorala, koji je, kako vidimo, na kraju rezultirao navikavanjem našeg čovjeka na stanje općeg haosa, beznađa i neizvjesnosti. Nažalost,   u ovoj eri kasnih spoznaja, kad nam je to najmanje trebalo, nametnut nam je i ozakonjen ovaj nakazan, apsurdan i neodrživ, u političkoj teoriji i praksi nepoznat, u najmanju ruku čudan, društveno–politički okvir, u kojem samo stanje općeg zaprepaštenja biva jedinom konastantom naše egzistencije.

      Iako u ovom nakaradnom i protivriječnom sistemu, što je ustanovljen protivno svim načelima smislenog organiziranja, naše žrtve i stradanja bivaju sve većim i, mada su nas u njemu zadesili gotovo svi oblici nesreće, mi i dalje, uprkos činjenici da naša tragedija iz dana u dan dobija antičke razmjere, prema tom zlu stojimo s jednako čvrstim povjerenjem, potpuno otupljeli i indiferentni prema vlastitoj patnji. U ovoj ustavnoj perverziji, koja je našu zemlju učinila svojevrsnim kuriozitetom u svjetskoj političkoj historiji, društvo je već odavno opipalo dno ambisa na kojem su, zajedno sa njim, ostali dignitet i ljudsko dostojanstvo. Pred mnijenjem ovog svijeta, koji je, istine radi, odveć prestao biti uzor i putokaz samom sebi, mi, koji u njemu participiramo kao posve zanemariv element, bestidno objelodanjujući spostvenu sramotu istu činimo još većom. Ovako socijalno, ekonomski i moralno degradiran, naš je čovjek ostao na marginama svih značajnijih društvenih procesa, obespravljen, potcijenjen, obezvrijeđen, prema potrebi iskorišten i eksploatisan kao resurs za ostvarivanje bolesnih političkih ambicija nekih nedovršenih ljudi, i tako u nedogled.

        Mi danas imamo posla sa jednom besprimjernom, parazitskom i korumpiranom elitom, gomilom trećerazrednih politikanata i institucionaliziranih lopova različitih profila, koji nas, evo, na pragu treće decenije svoje strahovlade, i dalje, neumorno uvjeravaju kako stvari nisu onakve kakvim se čine. I tu su, nažalost, u pravu, jer stanje je svakim danom sve gore i gore. Ne postoji, naime, u ovom času, čak ni u blijedećim tragovima, nikakva ideja, ideal za kojim bi se ovaj naš ugnjetavani svijet poveo na putu svoga spasenja, osim nekih stidljivih, iracionalnih i besciljno određenih kretanja, koja u pravilu postaju dijelom općeg toka stvari.

        Privid demokratičnosti ovog društva doveo nas je u tako paradoksalan položaj,u kojem zloćudne forme stranačkog organiziranja i njima imanentan kult ličnosti, sve svoje akcije pravdaju činjenicom svog legitimnog izbora i izrazom narodne volje. Da nije tragično bilo bi smiješno, ali, to nije daleko od istine, jer, legitimitet njihovog prava da suvereno raspolažu našom i sudbinom ove naše domovine, u pravilu je potvrđen, uvijek i iznova, onog dana kada smo vlastoručno ispunivši izborni listić istima dali punomoć i sebe lišili mogućnosti da upravljamo svojim životima. Prema tome, ne treba odgovore na goruća pitanja tražiti u nehaju ove kamarile za naše stvarne potrebe i interese, jer on nam neće o njima reći ništa što mi već ne znamo, nego o nama, koji smo obnevidjeli pred silnim čudesima obećanim u besjedama pučkih tribuna.

     S indignacijom otresajući sa sebe manjkavosti ljudskih osobina i svaku primisao o povredivosti svog autoriteta, oni su, saobrazno tome, poput grčkih božanstava postali nedokučivi duhovni entiteti koji, povremeno i kad im se prohtije, siđu sa svog Olimpa  i udese svijet prema svojoj volji. Ipak, za razliku od božanstava grčke mitologije, koja su, kako nas tome uče epovi, u nesrećama ponekad znala i priteći ljudima u pomoć,  naši se razmetni vlastodršci zarad svoga interesa nadmeću u činjenju zla i nepravde. Neki od njih odavno su se saživili s likom Odiseja, pa ovu našu napaćenu zemlju, i nas skupa s njom, iz samo njima znanih razloga vode na lutanja kojima se, kako stvari stoje, ne nazire skoriji kraj. U antropološkom smislu, njima je pošlo za rukom da kroz svoj politički eksperiment, koji je, kako smo osvjedočeni, izmakao svakoj kontroli, za svoje interese stvore jednu posve novu, na nivo instrumenta reduciranu podvrstu čovjeka, lišenog vlastitog suda i mišljenja, koji je, što pod pritiskom, što svojevoljno, u većoj ili manjoj mjeri, svoje akcije podredio tom automatiziranom mehanizmu. Iz njega, kao sa fabričkih traka, izlaze jednoobrazne, istim političkim biljegom žigosane generacije mladih ljudi, koji bezglavo, ponekad čak i fanatično, štite i veličaju lik i djelo svojih političkih kreatora, kao da se radi o njihovim rođenim očevima.

         Da li je moguće, zapitaćemo se, da sve što nam se dogadilo, što se sada događa, i što se, sudeći prema prijetećim znacima vidljivim u svim sferama našeg društva, vrlo lahko može ponovo dogoditi, u nama nije probudilo svijest o potrebi napuštanja uloge žrtve koju nam nameću aveti tuđih ideologija? Ipak, postoji danas još jedno, za nas i našu buduću egzistenciju odlučno pitanje: kako je moguće, i da li je uopće moguće, ako smo, dakle, ovladali sposobnošću da u sebi oživimo zamrle pokretačke snage, da konačno, poučeni iskustvima ovog dvodecenijskog provizornog života, sebi i drugima, a posebno onima zbog kojih smo mi i naša zemlja došli na hrđav glas, dokažemo da nismo ničije bespravno roblje i da je sudbina ovog naroda samo u njegovim rukama?

Alen Zečević
__________________________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 187, 29. april 2016.