Zvjezdoznanstvo Hadži-bega Rizvanbegovića

autor: Alen Zečević

ZVJEZDOZNANSTVO HADŽI-BEGA RIZVANBEGOVIĆA

     U narodu postoji jedno pravilo kojim su udešene sudbine mnogih ovdašnjih ljudi, a koje govori da su u njegovom sjećanju, u svim vremenima, mjesto zavrijedili podjednako i ljudi herojskih podviga i kukavice, i dobri i loši insani, i mudraci i najčudniji čudaci. Uz nečije ime do danas se očuvala uspomena ovjenčana slavom, dok se imena nekih ljudi rijetko ili nikako ne uzimaju u usta! Među ove posljednje stao je čovjek čijem se liku i djelu već više od dva stoljeća sudi prema narodnim predanjima i svjedočanstvima koja mu pripisuju čudesna djela i nadnaravne moći. Još i danas, kad vas put nanese kroz krševitu Hercegovinu, od starijih ljudi možete čuti pripovijesti o Hadži-begu i njegovom tajanstvenom gradu u Hutovu.  
     Hadži-Mehmed-beg, kako mu je bilo pravo ime, poznat i kao Hadži-beg ili Hadžun, rođen je u Stocu 1768. godine, u uglednoj kapetanskoj porodici Rizvanbegovića. Njegov otac Zulfikar  bio je oženjen Melećhanom Babić iz Sarajeva s kojom je dobio dva sina, Mustaj-bega i Mehmed-bega, kasnije prozvanog Hadži-bega. Sa suprugom iz drugog braka Zulfikar kapetan imao je još trojicu sinova: Omer-bega, Ali-agu (znamenitog Ali-pašu Stočevića) i Halil-agu.

      Još u ranoj mladosti prkos i naprasita Mehmedova ćud prerasli su u nepokornost, što bijaše glavnim razlogom da ga otac udalji od sebe i stolačke kapetanije. Razmirice s glavom kuće odvele su ga u Siriju, gdje je nekoliko godina proveo u sviti vezira Džezzâr-Ahmed-paše. Ovaj namjesnik bio je, kako kažu, porijeklom Hercegovac, rođen u Fatnici kod Bileće, ali to nikome nije govorio. Obraćajući se veziru molbom da ga primi u svoju službu, Mehmed ga je uvjeravao da dolazi iz Stoca i da je potomak glasovitih Rizvanbegovića, na što je Ahmed-paša ostao nepovjerljiv. Kako bi se uvjerio u te tvrdnje, vezir odluči da stavi mladića na kušnju pa ga priupita: "Koliko u Stocu ima ćuprija?" i "postoji li još nekakvo veliko stablo šuplje višnje u Njivicama?". A kad je Mehmed udovoljio želji svijetloga vezira i podastrijevši mu odgovore koji  su potvrdili da je mladić pred njim uistinu njegov zemljak, ovaj ga bez oklijevanja primi u društvo svojih najodabranijih ljudi. Nije dugo čekao na priliku za dokazivanje. Ahmed-paša izdao je naređenje istaknutim pojedincima, među njima i Hadži-begu, da izrade plan opravke tvrđave Aće. A kad je vezir  pogled spustio na Hadži-begove listine, istog trena odbaci prijedloge ostalih svojih sluga i pozva ga u svoje odaje. Priželjkujući nagradu i odlikovanje za svoj plan, Hadži-beg stupi pred vezira ljubeći mu skute, ali mu on priredi neugodnosti i veliki  ukor:"Hadži-beže! moj plan i tvoj plan tako su jednaki, da se među njima ni malo razlike vidjeti ne može, dakle su i naše misli tako jednake. Ali ti nijesi više za moje službe, nego s te stope pođi kud hoćeš. Ako čujem za te, da si gdje blizu mene, znaj dobro, izgubićeš glavu!" Tim riječima ispraćen je na put za Carigrad, koji je, nakon skoro tri ljeta provedena u rasipništvu, između 1797. i 1798. godine odlučio napustiti, vratiti se svome ocu i tražiti oprost.

 Kula Hadži-bega Rizvanbegovića

      Smatrajući da bi poslije njegove smrti moglo doći do kakve zavade među sinovima u pitanjima nasljednika na čelu stolačke kapetanije, Zulfikar-kapetan 1802. godine napusti svoj položaj i podijeli kapetaniju na dva nejednaka dijela. Za kapetana u Stocu dođe Mustaj-beg, a Hadži-begu pripade Hutovo sa okolnim selima. U Hutovu, sred grada, odranije se nalazila visoka ukrug sazidana derbend-kula, s čije tavanice je Hadži-beg pogledom premjerao golet i pustoš svojih posjeda. Upravo tu započeo je novi život. Ženio se dvaput. Prvi put Šoge Šagovnovića kćerkom iz Oraha, vele zarobljenicom što mu pade u ruke za vrijeme borbi sa crnogorskim četama, s kojom izrodi dvojicu sinova, Mustaj-bega i Derviš-agu. Drugi put za hanumu dovede neko djevojče od Harmande iz Travnika, s kojom dobi sinove Smail-bega i Aćif-bega.

       Pod Hadži-begovom vlašću, koja se prostirala na području Zažablja, nalazila su se sela Hutovo, Gornje i Donje Hrasno, Carići, Mošovići, Klet i Gradac. Kosta Hörman o njemu ovako kazuje: "Hadži-beg Rizvanbegović je bio silan za svoga doba, putnicima i susjedima, biva vladao se po sebi kao feudalna gospoda u srednjem vijeku, a njegov je grad bio kao zamak kakvog viteza za doba Maksimilijana I, gdje je svaki vitez htio da bude carem ili samostalnim gospodarem u svome kraju. Takav ti je bio početkom 18. stoljeća i Hadži-beg na Hutovu kod Popovog polja. Bio je, po nekima, haračlija, o kome se s neke ruke može kazati da je pošljednji vitez, biva junak, koji je vladao po običajima srednjeg vijeka, te vladao topuzom i sabljom u  svoj toj okolici". Priča se da je Hadži-beg unutar zidina svoga utvrđenja u pritvor stavljao svoje neprijatelje, tamo ih, navodno, mučio u velikim patnjama i tijela im bacao u ponore hutovske. Pripovjedao je tako narod hercegovački o njemu sve i svašta: da je bio tlačitelj seljaka i trgovaca, vlastodržac surove naravi i okrutnih postupaka; ali to će, ipak, prije biti priče zlih namjera i ogovaranje bez mjere jer se, naprotiv, s druge strane čuju glasovi koji kazuju o Hadži-begu kao čovjeku plemenitih osjećanja i zaštiniku pravde. Osim toga, zna se da otimanje zemlje od seljaka Hadži-begu bijaše strano, čime je pridobio njihovo povjerenje i poštovanje. Po dobru ga pamte posebno katolici iz Hrasna, što su uz njega stajali na bojnim poljima i bili mu oslonac cijeloga života. Govorilo se da i to da je Hadži-beg imao novca kojem ni sam nije znao broja, da je sva njegova imovina, i ona poštenjem i ona kradom stečena, došla   u posjed njegovih sinova. A zna se da je do ruku njegovih naseljednika došlo samo ono što je Hadži-begu pripalo poslije smrti njegova oca, nešto predmeta i uspomena iz porodične kuće, a novcu nije bilo ni traga. 

Pogled na utvrđeni grad Hadži-begov

         No, ličnost Hadži-bega ništa ne čini tako intrigantnom kao što to čine glasine da je posjedovao nadnaravni dar kojim je izvodio čudesa strana ljudskom razumu. Vele, još kao mladić držao se knjige i zanimao se zvjezdarstvom, jer bijaše mu želja da tumačeći položaje nebeskih tjelesa pogleda u buduća vremena. U tome mu nije bilo ravna nadaleko. Koja im je svrha bila, ne zna se, ali osam kamenih ploča na kojima su uklesani natpisi lijepih Božijih  imena, govore da je Hadži-beg bio mistik i da su ti natpisi tilsum (nadnaravne moći) protiv zmija i prirodnih nepogoda. Ima li istine u tome? Možda. Ljudi kazuju da u hutovskoj tvrđavi već stoljećima niko nije vidio zmije, iako ih svud okolo ima mnogo. Pamti se jedno ljeto i mjesec juni kad se Hadži-beg noću osamio na vrhu najvisočije kule svoga grada i naredio da mu niko ne čini nikakve smetnje. Uz sebe je imao hartiju na kojoj su bili oslikani mistični simboli čije značenje je poznavao samo on. U jednoj  od svojih vizija predvidio je bitku što se vodi nedaleko od Hutova i sutradan poslao svog glasnika u Dubrovnik da o tome obavijesti zapovjednika dubrovačkog, generala Mormanta. I zaista, bitka se zametnula tačno onog dana koji je Hadži-beg predvidio. No, ako je to vidovnjaštvo čudesno, šta tek reći za Hadži-begovo predskazanje vlastite smrti. Boraveći u kuli, gdje noćima nije pronalazio san, neprekidno je čitao svoje knjige. Na koncu je, navodno, svima objavio dan i sat u kojem će umrijeti, i dao izričitu naredbu da sve bude spremno. Umro je, kažu, "tačno na vrijeme", bez ikakvih naznaka i tragova vanjskih utjecaja. No, o koncu njegova života postoje još dvije verzije, i obje pominju Hadži-begova brata Ali-agu. Prema jednoj to se, biva, desilo u noći kad je Ali-aga Stočević opsjedao kuću Mahmutćehajića u Stocu, u kojoj je baš tada konačio Hadži-beg. U napadu njegovih ljudi puščana  zrna  Hadži-begu  nanesoše  smrtne  rane  i  on istog  časa  ispusti  dušu.  Druga, pak, kazuje da je Hadži-bega smrt snašla dok se ranjen pokušavao sakriti u odžak svog konaka. Tamo ga je, vele, iz kubure ubio njegov sluga potkupljen krvavim novcem Ali-aginim.

       Bilo kako bilo, tijelo Hadži-begovo pokopano je u velikom haremu u Stocu, godine 1832.  Sa njim su, čini se, tog dana pokopane i tajne ruina njegova grada, među kojima i danas, kažu rijetki posjetioci, vladaju neobjašnjive i snažne sile. Da li su to bačene Hadži-begove čini zaštitnice hutovske tvrđave ili samo varka ljudske mašte, nerješiva je misterija što će nad Hutovom lebdjeti dok je ovoga svijeta i ljudi u njemu!
_______________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 158, 9. oktobar 2015.