OSVRT NA JEDAN ŽIVOT:
HASANAGA BEŠIROVIĆ PEĆKI
Tradicija nam govori a historija potvrđuje da su gradovi iz krajeva sa
sjevernih granica Bosne u svim vremenima davali ljude kojima je sudbina
namijenila ulogu onih rijetkih čiji su podvizi i požrtvovanost ispisali
neka od najznačajnijih poglavlja ovdašnje prošlosti. Njihovim zaslugama,
sačuvanim u zapisima i narodnim predanjima, do danas se očuvala
višestoljetna sintagma čijim smislom je oplemenjen junački karakter
bošnjačkog naroda – ljuti Krajišnici. Oni su zarad interesa i zaštite
svoje domovine nerijetko iskazivali neposluh sultanu, duboko svjesni
činjenice da je njena odbrana u njihovim rukama. S istog izvora potekao
je čovjek čiji su lik i djelo, usprkos silnim historijskim
kvalifikacijama, neokrznutim ostali prisutni u duhovnom biću bosanskog
čovjeka – imenom svima znan kao Hasanaga Beširović Pećki.
Ideal slobode
Hasan-aga, ili Behši Hasan kako ga spominju osmanski defteri, rođen
je tridesetih godina 18. stoljeća. Porodica mu nije bila plemićke
starine niti begovskog roda, i po svome bogatstvu nije pripadala redu
najimućnijih. Odgojen je kao mladić visokih moralnih načela, pristojan i
pristupačan svima, kao istinski vjernik kojeg je krasila potpuna
predanost islamu. Nije dopuštao, kažu, da ga maši nijedan vakat namaza.
Poštovanje koje je uživao, a koje je neosporno bilo veliko, zavređivao
je prvenstveno svojom krupnom tjelesnom konstitucijom zbog koje su ga,
istina iz drukčijih razloga, podjednako cijenili i prijatelji i dušmani.
Uz takve osobine skladno se prisjedinila i njegova ljubav prema
domovini, zbog koje se često zamjerao bosanskim namjesnicima. U mladiću
koji je sanjao o slobodi, mjesta za strah nije bilo! Hasanaga “gledaše
kako da Herceg-Bosna do slobode i samostalnosti dođe a da ne padne ni u
kandže Portine, ni u zamke švapske”.
Nije bio kapetan, kao što je slučaj s nekim krajiškim feudalcima, ali
je mnoge od njih zasjenio svojom moći i utjecajem. Njegova rezidencija,
s kulom, čardakom i obiljem zemlje, nalazila se u mjestu Peć (često
zvanom Pećigrad), smještenom u neposrednoj blizini austrijske granice, u
Krajini bosanskoj. Tu je, debelim zidinama omeđen, vodio život
dobrostojećeg zemljoposjednika, ravnopravno učestvujući u rješavanju
svih pitanja koja su se ticala njega i njegove domovine.
Ostaci kule Hasanage Pećkog, Pećigrad
Preko granice
Buntovan po prirodi, ali dokazani borac za pravdu, Hasanaga Pećki
godinama je uspješno uzmicao pred kazneničkim misijama sultanovih
vezira. Njegova blizina zadavala je velike probleme austrijskim
graničarima. Novembra 1809. godine, na posljednji dan mjeseca ramazana,
iz Carigrada je poslan u Bosnu ferman kojim je Porta obznanila svoju
neutralnost u austro-francuskom ratu. Ali, tim naredbama nije se pokorio
Hasanaga Pećki, koji je svojevoljno, uz pomoć ostrožačkog kapetana
napao i zauzeo Cetin-grad, Vaganac i Drežnik. Barun Štrimer izričito je
zahtijevao od Porte da se osvojena mjesta vrate pod austrijsku vlast i
da se odmetnici, na čelu s Hasanagom Pećkim, oštro kazne. Već 1814.
godine, u ljetnim danima, cijela Krajina je bila na nogama. U namjeri da
svojim lukavstvom okrene Hasanagu Pećkog i krajiške kapetane na svoju
stranu, s ciljem njihovog uključivanja u gušenje pobune koja je izbila u
Mostaru, bosanski namjesnik je dirnuo u osinje gnijezdo. Sva njegova
nastojanja da ih međusobno zavadi ostala su uzludna.
Onda kad bi nakratko utihnuli sukobi s valijom, okrenuli bi se
Krajišnici prema austrijskoj granici. Nemir među austrijske oficire
unosile su aktivnosti Hasanage Pećkog, koji je vršio upade na austrijsko
tlo i pružao zaštitu austrijskim dezerterima. Njegovo ime nalazilo se
na svim izvještajima i protestnim notama austrijskog konzula u Travniku
upućenim bosanskim vlastima. Na svaki od tih dopisa odmah je, kao i
mnogo puta kasnije, bosanski valija slao svoje mubašire (glasnike) u
Krajinu stavljajući im u zadatak da “Hasan-agu vezanog sprovedu u
Travnik”. Međutim, uprkos svim garancijama i obećanjima datim
austrijskim konzulima, mubaširi su se vraćali neobavljena posla. Godine
1816. austrijski prokonzul Paulič je, bijesan i razočaran, pisao da je
sa svakim Portinim pismom Hasanagina drskost bivala sve većom.
Sva valijina pisma, molbe, naređenja i bujuruldije upućene krajiškim kapetanima, posebno ona koja su se odnosila na Hasanagu
Pećkog, vraćala su mu se bez rezultata. To saznajemo iz pisma
austrijskog konzula u kojem se navodi: “Naredbe vezirove i moje
protestne note vraćali su nazad uz pogrdne poruke i prijetnje”. To nije
bilo daleko od istine, jer su mnoge vezirske bujuruldije dajući u ruke
tatarinu Krajišnici slali na namjesnički dvor poručujući: “Eto, dobro
smo je proučili i vraćamo je svijetlom veziru šuplju da je bez
bihuzurluka natakne na neku stvar!”
Takvo stanje potrajalo je više od decenije. Hasanaginom mudrošću, s
namjesničke stolice opozvan je Abdurahim-paša, isti onaj vezir koji je
1827. godine učinio kraj bosanskih janjičarima. Njega je na tom položaju
naslijedio Namik Ali-paša Moralija, Grk porijeklom, poslan u Bosnu da
provede sultan Mehmedove reforme. A onda je 1830. godine, činilo se,
austrijskom strpljenju došao kraj. Na vijest da se austrijska vojska
sprema krenuti u potjeru za Hasanagom ustali su svi kapetani, i oni u
Bosni i oni u Hercegovini. Mirovao nije ni Hasanaga koji je, navodno,
obećao nagradu od 300 dukata za glavu majora Raca. Hasanaga Pećki bio je
mnogo jači nego su mislili. Od njega su strahovali i članovi bosanske
komisije koja je formirana s ciljem konačnog rješavanja pograničnog
spora. Kao krajnja mjera, u Bosnu je poslan sultanov ferman kojim se
naređuje kažnjavanje Hasanage i Muratbega Beširevića zbog izazivanja
nemira na granici. Međutim, pobune koje su u međuvremenu izbile u Bosni
zakratko su otklonile opasnost po njega.
Na krilima Zmaja od Bosne
Vremešni Hasanaga dočekao je 1831. godine ustanak Bošnjaka i pokret
za samostalnost Bosne i Hercegovine. Po prijemu poziva Husein-kapetana
Gradaščevića, u kojem je vidio mladića pod čijim bajrakom će se Bosni
povratiti njena otuđena samostalnost, dao se Hasanaga u okupljanje
svojih boraca. Za kratko vrijeme pod njegovim se zapovjedništvom našlo
dvadeset hiljada ljutih Krajišnika. Uspevši se na svog konja, Lastavica
se zvaše, pošao je ovaj stari, ali i dalje mladalački srčan ratnik, u
svoju posljednju bitku. Prvi porazi osmanske vojske bjelodano su slutili
pobjedonosni pohod bosanske vojske. Ali, sila kojoj se na čelo stavio
Zmaj od Bosne pred njegovim očima posustajala je u svojoj snazi.
Nesloga i zavist kapetana, u kojima su se rasplinule sve nade u
pobjedu, natjeraše Hasanagu da se povuče s bojnog polja i okrene prema
Krajini. Noseći sa sobom gorka svjedočanstva bosanske nesloge stigao je u
svoju tvrđavu, pred koju je stalo nekoliko desetaka njemu odanih
Krajišnika spremnih da nastave borbu. Njihov otpor svladan je bez mnogo
muke, oni pobijeni, a Hasanagin Pećigrad bezobzirno je porušen. Po
prispjeću vijesti da se Hasanaga Pećki predao Kara Mahmud Hamdiji na
Porti su sa radošću mogli ustvrditi da je pokret Bošnjaka konačno
slomljen. U pratnji askera, leđima okrenut svom razorenom zavičaju,
krenuo je Hasanaga put Carigrada. To je prvi i posljednji put da su ga
ljudi vidjeli shrvanog i slomljene duše. Rastanak je to bio kakav se ne
pamti! Bilo mu je svejedno, ostao u životu ili poginuo. Po dolasku u
osmansku prijestolnicu čekala ga je spremna prostorija u jednom hanu na
Atmejdanu. Nedaleko od njega, u drugom hanu, nalazio se Husein-kapetan
Gradaščević. Izričitom naredbom sultana asker stražari nisu dozvoljavali
da saznaju jedan za drugog.
O posljednjim danima Hasanagina života u Carigradu vrijedan zapis nam
je ostavio Husein A. Šehić u radu “Kronika s onu stranu Vojne
Krajine’’, objavljenom 1968. godine, u kojem stoji: “Veliki vezir je
poželio da ga vidi. I jednog dana odvedoše ga velikom veziru. Vezir mu
ukaza posebnu počast. Nakon čibuka i kahve rastade se s njim
prijateljski. Idući od hana pozli Hasan-agi i stari gorostas pade u
odaji hana da se više nikada ne podigne.” To je bilo 1833. godine.
O datumu smrti i mjestu njegova mezara nisu sačuvane pouzdane
vijesti. Ta strašna spoznaja nosi nauk da istina o ljudima poput
Hasanage Pećkog, koji je “sve mjerio interesom Bosne i Bošnjaka”, ne
može biti prekrivena zemljom na kojoj ne počiva oku vidljiv biljeg
njihovog ovozemaljskog postojanja. A Hasanagin biljeg bio je i ostao u
Krajini, u Bosni.
__________________________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 154, 11. septembar 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar