Sjajna knjiga o kulturnom identitetu grada Mostara

autor: Alen Zečević

govor sa prve promocije knjige Grad velike svjetlosti - Mostarske vedute, autora Ibrahima Kajana, održane u Mostaru, 18. juna 2014. godine

SJAJNA KNJIGA O KULTURNOM IDENTITETU 

GRADA MOSTARA

     Predviđah da će nova knjiga Ibrahim Ka jana izazvati veliku pažnju i zanimanje široke čitalačke publike. Posebnu mi čast i zadovoljstvo, kao promotoru knjige, predstavlja činjenica da se radi o djelu koje tretira povijest zajedničkog nam zavičaja, kao i spoznaja da je misao sadržana između ovih korica trajna vrijednost u vremenu sve izraženijeg duhovnog i kulturnog otuđivanja.

       Knjiga je dakle, pored svog povijesnog i likovno-estetskog sadržaja, uveliko zanimljiva i autentična jer je nastajala u formi veduta,grafika ili prikaza, koje su po svojoj definiciji prije svega žanr pejzažnog slikarstva, čiju je podlogu Ibrahim Kajan koristio u stvaranju ove reprezentativne panorame povijesnih i kulturnih znamenitosti Mostara. Ova literarno-povijesna priča, koja počinje sa Imenom grada, prvom od četrdeset mostarskih veduta, a završava u Bakamluku, gdje i danas, u zavjetno tihoj prošlosti počiva autorovo djetinjstvo, zacijelo, podsjeća na tekuću vrpcu fragmenata i sjećanja koja klize i kreću se u živom, svima nama zajedničkom ali parcijalno shvaćenom vremenu. 

 Korice knjige Grad velike svjetlosti

        Ovaj tok misli ne nudi čitaocu samo neku apstraktnu identifikaciju, nego u pogledu svoje jednostavnosti i sveobuhvatnosti, zahvaljujući kojima se ostvario željeni identitet konkretnog povijesnog toponima Mostara kao Grada velike svjetlosti, kod čitaoca formira ili budi uspavanu domoljubno znanstvenu svijest kao komentar savremenosti i postojećeg stanja. On sadrži sud iz kojeg se može izvući jednosmjernost i kontinuitet povijesne kulture Mostara, nutrina neprekinute duhovnosti na koju autor podsjeća svojim putopisnim grafikama džamija, tekija, turbeta, ulica, starih zgrada i objekata iz osmanskog i austrougarskog perioda, kao i poglavlja iz osebujnih biografija Mostaraca: Derviš-paše Bajezidagića, Mustafe Ejubovića Šejh Juje, Fehmi ef. Džabića, starih mostarskih porodica Lakišića i Šarića, Mujage Komadine, Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića, Osmana Đikića, Džemala Bijedića i drugih. Autor je, zahvaljujući svom besprijekornom i britkom narativnom umijeću raščlanio povijesni put Mostara, popločavajući ga književno-povijesnim i grafičkim prikazima pojedinačnih i kolektivnih sudbina spomenika i njegove materijalne, ali i duhovne kulture, pa se čini da u toj beskrajnoj historičnosti svi likovi, ulice, objekti i njihove sudbine, izranjaju sada u novom, još življem i postojanijem sjećanju. U tom svjetlu Ibrahim Kajan nam donosi vedutu Emina: ljepota koju svi zamišljamo, iznoseći mnogima malo poznate podatke o djevojci Emini čija je ljepota daleke 1902. godine iznudila stihove ponajslavnije pjesme Alekse Šantića, od čije se prve objave u časopisu “Kolo“ pa do danas njihove sudbine prožimaju kroz povijest grada na Neretvi.

         Znanstveni pristup autora ovoj knjizi potvrđen je korištenjem bogatog bibliografskog fonda, arhivskih izvora i dokumenata, a pri tome nije zaobiđen ni terenski rad u toku kojeg su nastale fotografije kulturno-historijskog naslijeđa koje su likovno oplemenile ovo djelo. Ličnog sam ubijeđenja da nijedna od ovih veduta ne bi bila dorečena i sadržinom upotpunjena da u svakoj od njih ne postoji barem jedna od fotografija kojoj je autor namijenio ulogu vodilje, one niti koja usmjerava i daje obličje povijesnim činjenicama, koja čini da se povijest jedne vedute zapravo povezuje sa poviješću druge, da jedna prima u sebe drugu i na taj način tvori neprkinut vez. Ibrahim Kajan se pojavljuje u ulozi temeljitog istraživača i poznavaoca kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, naročito svog užeg zavičaja, čiju je prošlost i njene reflektirajuće posljedice na sadašnjost iznio na metodološki zavidnom nivou. Tako autor zapaža: da je objektivna ili znanstvena istina zapravo ustanovljavanje svega onoga što svijet jest, kako duhovni tako i fizički; i drugo, da je nedostatak povijesne kritike, čije je izbivanje iz savremenog društva uslovila kriza kulturnih formi, rezultirao nihilizirajućim odnosom čovjeka prema tekovinama vlastitog povijesnog, kulturnog i religijskog identiteta. To se snažno očituje u vedutama Uspon i pad kuće Džabića,Gdje je tekija na tekiji koje nema, gdje je mezar iz turbeta Nur kadune Ali-pašine?,u kojima autor, govoreći o nebrizi društva za vjerske i kulturne zadužbine Ali paše Rizvanbegovića i Ali Fehmi-efendije Džabića, ukazuje na imanentnu tragediju kulture sjećanja.

Ibrahim Kajan, autor knjige Grad svjetlosti - mostarske vedute
(foto:starmo.ba)

       U Kuli Džabića, u kojoj još i danas, premda u jako lošem i ruševnom stanju, opstaju izvorni elementi enterijera objekta podignutog 1801. godine – divanhana, basamaci, sećija i drugi predmeti orijentalno-islamske kulture, već godinama nestaje i propada među desetinama savremeno izgrađenih objekata. Istu sudbinu dijele i ranije spomenute krhotine Nur-hanumina turbeta smještenog u naselju Tekija, čije ime tek toliko ukazuje da je tu nekada bila tekija koju je svojevremeno izgradio znameniti hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović. U veduti Partizanski spomenik - remek djelo XX stoljeća, autor odbija da se izmiri sa činjenicom odgajanja zaboravnosti povijesne istine o fašizmu, koja danas egzistira u identičnom stanju kakvim je udešen Partizanski spomenik, zapuštena i osuđena na potpunu propast.

       Šta je u svemu tome Mostar? Nije li se on u dugom nastajanju ovog Ibrahimovog povijesno-kulturnog dnevnika prikazao kao konačno utočište, stjecište djetinjstva, mladosti i starosti, mjesto u kojem je pisac uvijek pronalazio svoj savršeni mir. Stoga, već u samom naslovu djela, Ibrahim Kajan daje signaturu Mostaru kao mjestu gdje se u skladu njegove povijesnosti ostvaruje trijumf svjetlosti, koji će, prema tome, ‘’kakvim god nazivali taj južni grad’’, veli autor,‘’uvijek biti Grad velike svjetlosti’’.

__________________________

Objavljeno u: Behar, br, 117-118, 2014. god.