Husein-kapetan Gradaščević, sanjar bosanske slobode (II)

        U predvečerje rusko-osmanskog rata 1827. godine sve oči bile su uprte u dvor Visoke porte. Dvije godine kasnije, kad su zaraćene strane u Jedrenama (Edirne) stavile potpise i sklopile primirje, bilo je svima jasno da su njegove odredbe išle na štetu Bosne.

        Uskoro, kad se Bosnom pročula vijest da je uzmičući pred pritiscima Rusije sultan dao riječ da će kneževini Srbiji priključiti šest bosanskih nahija, ustadoše Bošnjaci na bunu iskazujući nezadovoljstvo takvom odlukom i ocjenjujući je činom izdaje interesa Bosne. 

         Na prve oružane sukobe nije se čekalo dugo. Pred vojskom seraskera Husein-kapetana uzmakao je i kod Ali-age Rizvanbegovića u Stolac pobjegao zbačeni valija Namik-paša. Husein kapetan, koji je već tad preuzeo vlast u svoje ruke, pozvao je svu gospodu bosansku da mu se odazovu i priključe njegovoj vojsci. Na putu prema Kosovu, gdje je trebala presjeći put vojsci velikog vezira, glavnina bosanske vojske zauzela je Peć i Prištinu, da bi sredinom jula mjeseca 1831. godine u mjestu Štimja nanijela težak poraz sultanovim jedinicama. S bojnog polja jedva je živu glavu izvukao ranjeni veliki vezir Mehmed Rešid-paša, koji je u paničnom bijegu iza sebe ostavio svu svoju arhivu i velik ratni plijen.

       Iz Prištine, preko Novog Pazara, uputio se Husein-kapetan s pratnjom prema Sarajevu. Generali bosanske vojske izabraše ga za vođu, tražeći od sultana da ga svojim ukazom imenuje za bosanskog valiju. Kako se sultan oglušio o zahtjeve Bošnjaka, oni uzvratiše istom mjerom pa na svebosanskom saboru, koji je održan 12. septembra 1831. godine u sarajevskoj Carevoj džamiji, i zvanično proglasiše autonomiju Bosne. Ispred džamije slila se ogromna masa ljudi svih društvenih slojeva, koja je dočekivala Husein kapetana po njegovu povratku iz Prištine. Iako je isprva odbijao da se prihvati tako značajne dužnosti Husein je, svjestan teških prilika u kojima se Bosna našla, ipak udovoljio volji svoga naroda. 

        Nakon što su uzeli abdest i ruke spustili na korice Kur’ana Časnog, svi Bošnjaci jednodušno su prisegom iskazali svoju želju: “Mi ovdje sakupljeni, svi, jednoglasno tebe postavljamo za valiju ejaleta Bosne. Svu našu pokretnu i nepokretnu imovinu i, posebno, naše porodice i djecu predajemo tebi u ruke i za tvoju sreću. Od sada tebe priznajemo kao valiju Bosne i nikoga s druge strane ne trebamo i ne primamo, ko god ga postavio. Ima umrijeti i propasti, ali od ovoga nema odustati.” 

 džamija Husejnija u Gradačcu

         Rad sabora uskoro je priveden kraju i proglašenje Husein-kapetana novim bosanskim vezirom u činu paše s tri tuga obnarodovano je uz veliko slavlje i povike tekbira, praćeno gromoglasnim udarima topovskih đuladi i puščanih zrna. Huseinov-kapetanov san o slobodi Bosne, činilo se, bio je ostvaren. 

        U međuvremenu, u Bosnu je stigao Husein-aga, carski kapidžibaša i inspektor, sa zadatkom da ispita stanje u ovoj zemlji. Uvjeren da nepriznavanje Husein-kapetana za novog valiju neće Carstvu donijeti ništa dobro, savjetovao je sultanu da udovolji želji Bošnjaka. “Za ime Boga, gospodaru”, pisao je Husein-aga, “ako se želi sačuvati Bosna u okviru Carstva i cijela Rumelija, potvrdite izbor Husein-paše Gradaščevića za valiju i vezira Bosne i ispunite zahtjeve Bošnjaka. To je najveći interes sultana i Carstva.” 

        Ali, sultan nije htio ni da čuje. Umjesto toga naredi da se opremi i na Bosnu pošalje vojska u snazi od 50.000 ljudi okupljenih iz rumelijskih sandžaka. Pred nadiranjem daleko brojnije sultanove vojske povukao se Husein-kapetan prema Sarajevu. Odlučujuća bitka zametnula se u mjestu Stup, gdje je u susret carskoj vojsci izašlo oko 20.000 Bošnjaka. Nakon žestokih napada bosanskih jedinica, koje su unijele pometnju i zadale velike žrtve neprijatelju, sreća se u korist sultanovih jedinica okrenula po dolasku hercegovačkih prvaka Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića na bojno polje. Njihovom pomoći, koju još i danas neki vrlo smjelo nazivaju izdajničkim činom, carska je vojska za kratko vrijeme uspjela slomiti otpor branilaca Bosne. Husein-kapetan je, uviđajući neminovnost vojničkog poraza i primoran na povlačenje, s najbližim saradnicima napustio Sarajevo i uputio se prema Gradačcu.

       Krajem aprila mjeseca 1832. godine sultan je potpisao carsku naredbu kojom je Husein kapetana proglasio “odvratnim nevaljalcem”, “odmetnikom i buntovnikom”, “razbojnikom”, “zlikovcem” i osudio na smrt. Sva nepokretna imovina Husein-kapetanova pripala je državi. Već su 16. juna 1832. godine, u podnevnim satima, Husein-kapetan i šest stotina naoružanih ljudi u njegovoj pratnji stigli na austrijsku granicu, gdje se okrenut leđima progonjeni vezir u velikoj boli oprostio s domovinom. “Tuga za Bosnom”, bilježi Aleksa Ivić, “koju je beskrajno voleo, briga i bojazan od neizvesnosti, koja čeka njega i njegove u Austriji, razočarenje u prijateljima i ratni napori, podneseni u poslednje vreme, potresoše i iznuriše osetljivog viteza. Na obali savskoj nije mogao da ide bez tuđe pomoći. Dva momka su morala da ga podupiru u hodu.” Sa sobom je, kako je zabilježeno u iskazu sačinjenom 4. jula 1832. godine, ponio 3.000 dukata, dvije vreće srebrenog novca, dvije vreće talira, dvije vreće cvanciga, dva handžara zlatom okovana, četiri srebrene kubure, dvije sablje okićene draguljima, dva zlatna fišekluka, sedam džeferdara u zlatu, zlatni sat sa četiri poklopca, srebreni sat, jednu zlatnu duhansku kesu, dva srebrena svijećnjaka, četiri zlatom izvezena odijela, 38 pari srebrenih pištolja, 38 pušaka okovanih zlatom i srebrom, četiri urešena handžara, jedan džilit, dva koplja i dva bajraka. Često pomjeranje po austrijskom tlu, a naročito boravak u Osijeku i tretman austrijskih vlasti, teško je palo Husein-kapetanu. Jedino što mu je u tim danima pričinjavalo sreću bilo je rođenje kćerkice Šefike. Sve osim toga za njega je bilo mučenje. 

        A onda, 20. septembra iste godine, saopćena mu je vijest da je sultan donio odluku o njegovom pomilovanju. Ipak, za Huseina ta odluka nije značila mnogo, jer mu nije omogućen priželjkivani povratak u Bosnu. Pred njega je stavljena samo mogućnost da se vrati u Anadoliju, na što je i pristao poslije silnih pritisaka austrijskih vlasti. Jašući svoga konja koji je bio pod punim “rahtom i pusatom, sav u srmi i suhome zlatu”, ušao je Husein-kapetan Gradaščević u Beograd 14. oktobra, gdje ga je uz velike počasti dočekao beogradski vezir Husein-paša. U Beogradu, gdje je odsjedao oko dva mjeseca, primio je ferman kojim mu je naređeno da sa ženom dođe u osmansku prijestolnicu gdje će “mirno i bezbrižno živjeti u sjenci carske milosti”. Već tad Husein je bio slaboga zdravlja, vidno iscrpljen i iznemogao. Liječio ga je i uz najveće poštovanje njegovao Bartolomeo Kunibert, lični ljekar Miloša Obrenovića, koji je u jednoj od svojih bilješki zapisao da je Husein kapetan obolio “usled tuge i brige za svoju budućnost”.

 Mezar Husein-kapetana Gradaščevića u Istanbulu

         Postupajući prema sultanovoj volji, Husein-kapetan je stigao u Carigrad gdje je proveo posljednje dane svog života. Sultan nije propustio priliku da još jednom pokuša ovog nepokorljivog kapetana pridobiti na svoju stranu nudeći mu čast paše sa dva tuga u nizamskim jedinicama. No, kakvo li je razočarenje bilo za sultana kad je Husein ovu njegovu izdašnu ponudu odbio dobro poznatim ponosom Bošnjaka, ne strahujući za svoj život i izgovarajući riječi: “Radije ću umrijeti u nošnji svojih očeva, nego da nosim nizam-uniformu jednog paše!” Ni tad, gledajući smrti u oči, u Huseinu nije klonuo duh njegovih predaka, koji ga je održavao u životu još taman toliko da pred strašnim sultanom ostane uspravan i ponosit. 

         Smrt ga je uzela 17. augusta 1834. godine, kad je navršio svega trideset i dva ljeta. Je li umro nasilnom smrću, ili ga je savladala neka teška bolest, ne zna se. Ukopan je na mezarju Ejjub u Istanbulu. Na nišanu načinjenom njemu u čast na turskom jeziku ispisane su ove riječi:

“Ejalet Bosna, Zvornički sandžak, Gračanički kadiluk,
tvrđava Gradačac. Merhum sejjid (gospodin) Husein-beg
sin Osman kapetana. Za njegovu dušu Fatiha.
11. rebiul-ahira 1250.” (1834)

         Mezar u kojem počiva njegovo viteško tijelo prikrio je zemljani prah tuđega svijeta, daleko od njegove jedine domovine i rodnoga kraja, koji još i danas za njim pušta suzu i iščekuje povratak kostiju svoga junaka. 

Alen Zečević

________________________________ 

objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 178-179, 26. februar 2016.