Moć i obijest velikog vezira Rustem-paše Opukovića (1. dio)

         
         Dvorom Visoke Porte kroz nekoliko stoljeća prošli su mnogi mladići bosanskih korijena, koji su napredujući u sultanovoj službi izgradili blistave državničke i vojničke karijere. Najviše što se moglo dosegnuti na tom putu bilo je uspeće na položaj velikog vezira carstva, drugu najznačajniju funkciju poslije nedostižnog sultanovog prijestolja. U 16. stoljeću, kada se Osmansko carstvo nalazilo u zenitu svoje vojno–politićke moći, za vrijeme četrdeset i šest godina duge vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog, čast velikog vezira nosio je naše gore list, Rustem-paša, uz svog sunarodnjaka Mehmed-pašu Sokolovića najznačajniji državnik tog doba. 

       O najranijem dobu njegova života ne zna se mnogo. Kukuljević-Sakcinski bilježi da je Rustem sin nekog Radoja iz Mostara koji se prezivao Opuković, dok je, na drugoj strani,   Safvet-beg Bašagić njegovo porijeklo nastojao dovesti u vezu sa Skradinom u Dalmaciji gdje   ga je, navodno, zajedno sa starijim bratom, 1521. godine u sužanjstvo stavio izvjesni Bektaš, vojvoda hercegovačkog sandžakbega Mehmed-bega. No, najbliži istini je, čini se, Rustemov savremenik i vrsni poznavalac onovremenih prilika u carstvu, Mlečanin Bernardino Navagero, koji tvrdi da je Rustem-paša rodom "d’un casale apresso il Seraglio di Bosna" (iz jednog sela pokraj Sarajeva). U prilog tome ide i činjenica da je Rustemova sestra Nefisa posjedovala jednu kuću u Inganaginoj mahali u Sarajevu. Sredinom mjeseca juna 1557. godine u Sarajevu se pred šerijatskim sudom pojavio izvjesni Hadži Alibeg, opunomoćenik poslan po ovlaštenju Nefise, kćeri Mustafine, koji je njenu kuću prodao za iznos od 1200 srebrenih akči. Ova bilješka nam ujedno otkriva da se Rustemov otac zvao Mustafa. Kako je riječ o kući skromnih dimenzija, koja je imala svega jednu sobu i nešto bašče, sve su prilike da je Rustem odrastao u okrilju siromašne porodice. O tome nas obavještava i njemački ambasador Busbeck, koji kaže: "Ako mu budeš istraživao porod, on je krčmar".Prema tome, uzevši u obzir sve navedeno, može se s pravom zaključiti da je Rustem rođen u Sarajevu ili nekom mjestu u njegovoj bližoj okolini, vjerovatno oko 1500. godine. 

 Džamija Rustem-paše u Istanbulu

       Kad je napustio svoj zavičaj i stigao u Carigrad ne govore nam nikakve pouzdane vijesti,   ali se, s obzirom na ustaljenu praksu osmanske države, može pretpostaviti da je u prijestolnicu osmanske carevine došao putem adžami-oglana. Prema pričanju Navagera Rustem je odgajan     u Pera-saraju, gdje je naornim radom i neprikrivenom ambicijom stigao do has-oda, među sultanove tjelesne paževe. Sulejman Veličanstveni je u mladom Rustemu  vidio  marljivog, razboritog  čovjeka  punog  vrlina, a   najviše  od  svega  se  divio  njegovom  veselom  duhu. Taj  duh, iz  kojega  je  bujao  nepokolebljivi  optimizam, učinila  ga  je mirahorom, nadstojnikom carske konjušnice. Međutim, njegovo  napredovanje  nije  radovalo  sve   na  osmanskom  dvoru, počev  od  onih  koji  su  obnašali  položaje  daleko  ispod  Rustemovog, pa  do  velikih  vezira  koje nije sretnim činila naklonost osmanske dinastije prema Rustemu. Ibrahim Alajbegović Pečevija je ovako pisao o Rustemu: "Po izgledu nije bio baš naočit, ali pamet, misao i njegova služba, njegova zrelost, prefinjen odgoj, pobožnost, izbjegavanje harama učinili su ga uglednim i kod sultana pa je i sultan prema njemu gajio poštovanje i ljubav".

       Naročitu nakolonost prema Rustemu gajila je sultanija Hurem (radosna), rođena Ruskinja, žena koja je svojom ljepotom i vještinom opčinila Sulejmana Veličanstvenog, postavši  njegova  najveća slabost. Kako je na dvoru vladala atmosfera napetosti i međusobne zavisti, koja je nerijetko vodila i pokušaju fizičke eliminacije, nastojala je Hurem sultanija za svoju korist pridobiti ljude od povjerenja. Zbog zasluga u  spletkarenju  na  dvoru, a  uz  njeno posredovanje  prilikom donošenja konačnog sultanovog suda, Rustem je imenovan za beglerbega Anadolije      i Dijarbekira. Jačanje Rustem-pašinog utjecaja na dvoru, uznemirilo je neke od članova osmanske dinastije, naročito velikog vezira i Sulejmanovog najboljeg prijatelja Ibrahim-pašu. Potvrdu  privrženosti  interesima  Carstva  i  Hurem  sultanije, Rustem-paša  je  dočekao  krajem  mjeseca novembra  1539.  godine  kada  je, po  završetku  ceremonije  obrezivanja  prinčeva  Bajezida  i  Džihangira, objavljena  i   uz  velike  svečanosti  proslavljena  njegova  svadba  sa  Sulejmanovom kćeri , sultanijom  Mihrimah  (Sunčani  Mjesec). Nakon  namjesnikovanja  u Dijarbekiru vratio se Rustem-paša u zvanju četvrtog vezira Carstva. Već 1541. godine, nakon  što  je  protiv  svoje  volje  umirovljen  veliki  vezir  Lutfi-paša, Hurem  sultanija   je  iskoristila  priliku  i   na  položaj   drugog   vezira  Carstva  dovela  svog  zeta  Rustem-pašu. U  tom  zvanju Rustem-paša je učestvovao u devetom Sulejmanovom pohodu koji je za cilj imao osvajanje Budima. Osmanska vojska pokrenula se na dan 22/23. VI 1541. godine, a glavna bitka se vodila 21. VIII 1541. pod Gerhardovim brdom u neposrednoj blizini grada, gdje su Bošnjaci, koje je u akciji predvodio tadašnji bosanski sandžak-beg Ulama-beg, nanijeli poraz vojsci Ferdinanda Habsburškog. Rustema na bojnom polju ne nalazimo kao vojnika, nego kao diplomatu koji je vodio oprezne pregovore o mirnoj predaji grada. 

 Veliki vezir Damat Rustem-paša

      Tri godine kasnije Rustem-paša imenovan je za velikog vezira. Na dužnost je stupio u doba mira, što mu je omogućilo da demonstrira svoje diplomatsko umijeće. Njegovoj moći obradovali su se i Dubrovčani, koji su mu se često obraćali kao "svom zaštitniku i srodniku i kao onome koji je njihova jezika". Tad je, čini se, sve postavljeno na svoje mjesto, jer se Rustemu, koji je godinama odolijevao zavjerama dvorjana i sačuvao glavu na ramenima, konačno ukazala prilika da se oslobodi svojih krvnih neprijatelja. Vijest da je u Rustemove ruke predat državni pečat izazvala je bijes i ogorčenost carevića Mustafe. Zaslijepljen željom da osveti sudbinu tragično preminulog Ibrahim-paše, Mustafa nije vidio da ga njegovo neiskustvo i naivna vjera u očevu pravičnost vode putem sigurne smrti.

       S vremenom, Sulejmanova popustljivost i stvarna vlast koja se, zapravo, nalazila u rukama Hurem sultanije, učinili su Rustem-pašu državnikom čija je vlast bila obilježena samovoljom i rasipništvom. Sulejman Veličanstveni, koji je polahko zagazio u šestu deceniju svog života, vidno umoran od jedanaest ratova koje je vodio, zapovjedništvo nad vojskom u perzijskom ratu prepustio je svojim najbližim saradnicima okupljenim oko Rustem-paše. Rustem, čovjek ozbiljne naravi i ratničkog duha, ne toliko obrazovan kao njegovi prethodnici Ibrahim-paša i Lutfi-paša, potkupljiv i sklon raskošnom životu, istinski neprijatelj pjesnika i umjetnosti, zbog svog sumnjičavog držanja postao je predmetom pjesničke poruge. Međutim, usprkos činjenici da nije bio omiljen u narodu, Rustem-paša je, zajedno sa svojim zemljakom u usponu, Mehmed-pašom Sokolovićem, bio najmoćniji državnik u Carstvu. Znajući da Sulejman kao vladar nije dopuštao nepoštivanje njegovih odluka Rustem-paša je iskoristio Mustafinu nepromišljenost zbog koje je ranije padao u nemilost svoga oca. U svojoj Historiji Osmanskog carstva Joseph von Hammer opisuje način kojim je Rustem-paša Mustafu isporučio u krvave očeve ruke. Jedne prilike Rustem-paša je iz zimovališta u Akseraju u Karamanu, poslao Sulejmanu dragog pjesnika Šemsi-pašu sa obavještenjem da se janjičari izjašnjavaju za princa Mustafu, da u vojsci govore: ''Sulejman je sada ostario i ne suprotstavlja se više osobno neprijatelju; redu nasljedstva, koji ide princa, suprotstavlja se samo veliki vezir. Laka je stvar da ga se kad-tad prikrati za glavu i da se starog padišaha u seraju i Demitoki umirovi; takvom opasnom govorkanju povlađuje princ Mustafa. Njegovo veličanstvo se umoljava da sam preuzme vodstvo''. A kad je za to čuo, ljutito povika razočarani Sulejman – ''Bože sačuvaj,  da se za moga života Mustafa-han usudi počiniti takvo besramlje''. 

        Oktobra mjeseca 1553. godine, na audijenciju kod oca, u šatoru kojeg je podigao u blizini Ereglija, došao je princ Mustafa. ''Ali kakav je užas spopao nesretnoga princa", bilježi Hammer, "kad pri ulasku u šator nije našao ni oca, ni sultana, niti nikakvoga vezira, nego samo sedmoricu nijemih ljudi, strašne izvršioce Sulejmanova krvava naloga, koji su ugušili u snu velikoga vezira, miljenika i prijatelja Ibrahim-pašu. Oni su ga spopali i stegnuli mu vrat, a sućut i samilost su uzalud pozivali oca koji je bio iza pokrajnog zida''. Tako, u Rustem-pašinim spletkama, skonča nesuđeni nasljednik osmanskog prijestolja.

Nastavit će se!


Alen Zečević
__________________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 162, 6. novembar 2015.