AHMED-PAŠA HERCEGOVIĆ,
VEZIR POD TUĐIM NEBOM
Sudbonosne 1463. godine, kad je vijest o osmanskom osvajanju
prijestolnice bosanskog kraljevstva odjeknula izvan granica Bosne,
naročito u vladajućim krugovima Ugarske, poraženi Herceg Stjepan Kosača
šalje na osmanski dvor svog sina, tad sedmogodišnjeg Stjepana (budućeg
Ahmeda), kao zalog odanosti novom vladaru i garanciju od daljeg
pustošenja njegovih zemalja.
Tad niko nije ni slutio da će Stjepan, mladić bosanskih korijena koji je
djetinjstvo proživljavao u sjeni ratova koje je njegov otac vodio
protiv svojih političkih protivnika, zapravo izrasti u vrsnog,
obrazovanog i velikog osmanskog vojskovođu.
Glorificirajući osmanska osvajanja Balkana te unoseći u svoja bilježenja
mnogo emocija i predaja, Evlija Čelebija donosi nekoliko zanimljivih
podataka vezanih za sudbinu dječaka Stjepana. Naime, Čelebija bilježi da
je sultan Mehmed Fatih opsjedao utvrdu Blagaj, to “središte
hercegovačkog kralja bosanskih zemalja”, i da je Herceg Stjepanov
istoimeni sin, budući Ahmed, uz pomoć konopca napustio dvor i pred
sultanom primio islam. Tom prilikom je, veli Čelebija, osvajaču dao
važne informacije koje su pomogle osmanskoj vojsci u osvajanju tvrđave.
Kao nagradu za pomoć, Herceg Stjepanov sin je nagrađen sandžakom koji mu
je dat na upravu. Pod njegovim zapovjedništvom osvojeno je 76 tvrđava
koje su bile u posjedu njegovog oca, nakon čega je imenovan velikim
vezirom.
Prema nekim autorima, Ahmed-paša je rođen 1456, a prema drugima 1459.
godine u Herceg-Novom (Kastel Nuovo). Njegova majka bila je kneginja
Barbara Bavarska. U prijestolnicu Osmanske imperije stigao je 1463.
godine kad je imao samo sedam godina. Nakon dolaska u Istanbul prihvatio
je islam za svoju vjeru, a za sebe novo ime – Ahmed. Nakon što je
njegov otac umro 1466. godine, on ostaje na dvoru Visoke porte
obrazujući se kod najboljih učitelja. Osim što je ostao privržen
maternjem jeziku, Ahmed je vrlo brzo savladao osnove arapskog i
perzijskog. Međutim, njegovi interesi se nisu ograničavali samo na
stjecanje znanja o novom jeziku i arapskom pismu, pa je vrlo rano
pokazao sklonost poeziji, izučavajući osnove orijentalno-islamske
metrike. Iako je Ahmed-paša u historiji mnogo poznatiji kao veliki
osmanski vojskovođa porijeklom iz Bosne, on je, osim svoje neosporno
velike uloge u Osmanskom carstvu, bio i jedan od prvih bošnjačkih
divanskih pjesnika na orijentalnim jezicima. Da se tradicija pjesništva
njegovala u porodici Hercegovića najbolje dokazuje činjenica da je
Ahmed-pašin sin, Ali-beg Širi (Lavlji) Hercegović, koji je uzet u
poseban odjel harem-i hass kod sultana Selima, izrastao u velikog
pjesnika osmanskog dvora.
Duboko svjestan svog plemićkog porijekla, ispunjen uspomenama na
zemlju koju je još kao dječak napustio, Ahmed-paša i njegova djeca s
ponosom su nosili prezime Hercegović (tur. Hersekzade). Bio je miljenik
sultana Mehmeda II Fatiha, što je, kako se to kasnije pokazalo,
omogućavalo visoke položaje i njegovim sunarodnjacima u Carstvu. Koliko
je brzo napredovao u sultanovoj službi, najbolje pokazuje podatak da se
već 1478. godine u osmanskim dokumentima spominje u zvanju miralema
(čuvar sultanove zastave i šatora), učestvujući na strani sultana u
vojnom pohodu na Skadar.
Kako je u osmanskoj upravi bila praksa da se istaknutiji činovnici
imenuju na položaje namjesnika, tako je Ahmed-paša postavljen za
upravitelja sandžaka u okrugu Hamidije, da bi nakon smrti Mehmeda Fatiha
1481. godine službu nastavio u sandžaku Hudavendigar. Zbog svojih
zasluga u vojnim pohodima, ali i zbog svojih karakternih osobina kojima
se isticao u sultanovom bliskom okruženju, našao se u milosti Mehmedovog
nasljednika, Bajazita II. Zahvaljujući tome imenovan je na položaj
beglerbega (upravitelja) Anadolije. Naklonost koju je Bajazid II imao
prema Ahmed-paši donijela mu je 1484. godine pobjedu veću od svih –
osvojio je srce sultanije Hundi hatun, prelijepe kćeri moćnog padišaha,
postavši zetom osmanske dinastije. Cijeli dvor svjedočio je njegovoj
blistavoj karijeri, njegovo slavno ime se najednom pročulo cijelim
svijetom.
U mjestu Altinova (Turska), na obali Mramornog mora, u zalivu Karamursel: Džamija Ahmed-paše Hercegovića
Veliki vezir carstva
Za svoga života Ahmed-paša je ponosno služio osmanskoj dinastiji za
vrijeme vladavine trojice sultana – Mehmeda Fatiha, Bajazita II, čiji je
bio i zet, i Selima. U zvanju velikog vezira imenovan je pet puta –
prvi put 8. marta 1497, kad mijenja Daut-pašu do 8. marta 1498. godine,
zatim, na taj položaj drugi put dolazi 1503. i ostaje do 7. septembra
1506. godine. Na položaj velikog vezira Carstva imenovan je treći put od
1511. do 1512. godine, četvrti put 18. decembra 1514, i posljednji,
peti put, od 4. marta 1515. do 25. aprila 1516. godine. U periodu od
1506. do 1511. godine, kad nije bio na položaju velikog vezira, bio je
na funkciji zapovjednika osmanske flote (kapudan-i derya). U tom zvanju
je predvodio osmansku flotu prilikom osvajanja Midilije, kao zapovjednik
300 ratnih lađa.
Kao član carskog divana bio je sudionik svih značajnijih rasprava, a
nerijetko i sultanov savjetodavac pri donošenju odluka od općeg državnog
interesa. Za vrijeme svojih vezirovanja Ahmed-paša je predvodio
osmansku vojsku u mnogim bitkama na Balkanu, u Anadoliji, Siriji,
Nahčevanu i mnogim drugim ratovima koji su Osmanskom carstvu donijeli
značajno teritorijalno proširenje. U vrijeme boja na Čaldiranu,
Ahmed-paša je u svojstvu velikog vezira, boreći se rame uz rame sa
sultanom Selimom, komandirao jednim dijelom kapu-kulu konjice i
janjičara koji su jurišali prema vojsci šaha Ismaila. Poslan da spriječi
napredovanje egipatske vojske u pograničnim beglucima Carstva,
Ahmed-paša je u zanosu borbe iza sebe ostavio svoje odrede, koji nisu
mogli pratiti njegov silni juriš kroz neprijateljske jedinice. Nakon
zadivljujuće hrabrosti kojoj su svjedočile vojske obiju strana, veliki
vezir je teško ranjen napustio bojno polje, padajući u zarobljeništvo
egipatskog vladara. Zatočeništvo sultanovog zeta iskorišteno za
pridobijanje privremenog primirja, i njegovo oslobađanje, bilo je,
zapravo, posljednje značajnije Ahmed-pašino ratno iskustvo.
Potomstvo
Imao je petero djece – četiri sina, Ali-bega, Mustafu-bega,
Ahmed-bega i Mehmed-bega, i jedno žensko dijete među njima, kćerku Humu,
djevojčicu kojoj je nadjenuo ime prema imenu svoje domovine. Spoznaja o
historijskom liku Ahmed-paše Hercegovića ne bi bila potpuna bez
shvatanja iskustava njegovog duhovnog života, iz kojeg, sasvim sigurno,
nikada nije mogao u zaborav potisnuti svoju zemlju, oca Herceg Stjepana,
i svoju sestru, posljednju bosansku kraljicu Katarinu. Snažno čuvstvo u
njegovoj duši da je domovina svetinja, koje niko od osmanskih
dužnosnika pa ni sam sultan nije osporavao, njegovao je s istom
smjelošću i ljubavlju u svojoj djeci, naročito kćerki Humi. Upravo ona
se oglasila carskim fermanom od 1551. godine, zahtijevajući da se ne
uzurpira njena imovina i posjedi u okolini Dubrovnika, koja joj je
pripala kao nasljedstvo od oca. Njen suprug bio je hercegovački
namjesnik Mehmed-beg Alibegović.
Mezar Ahmed-paše Hercegovića
Zadužbine Ahmed-paše Hercegovića i posljednji dani
Osim blistave vojničke i državničke karijere gradio je Ahmed-paša svoje
zadužbine po cijelom Carstvu. Svoj imaret je 1517. godine “osnovao na
putu što je vodio do Carigrada u Damask, i to kod prve stanice nedaleko
od Izmitskog zaliva”, da bi nakon izvjesnog vremena taj imaret prerastao
u grad Hersek. Kako je naselje steklo status kasabe, njegovi su
stanovnici zakonom oslobođeni poreza, a Ahmed-pašinim zalaganjem i
novčanim sredstvima podignuta je džamija s njegovim imenom, oko nje
prostrano dvorište, četiri kružna kubeta i dva velika kubeta koje su
pridržavali stupovi. U istom mjestu prema Ahmed-pašinoj volji izgrađen
je imaret za siromašne i han kao pristanište za putnike. Objekti koji su
podignuti izdržavani su iz prihoda 75 dućana. Svi objekti koje je
izgradio Ahmed-paša bili su nadsvođeni olovom. Hamam, koji je bio jedan
od najreprezentativnijih objekata u kompleksu zgrada, imao je kvadratnu
osnovu kupole, te odvojene dijelove i prostorije za grijanje i hlađenje
vode. Taj vakufski kompleks, kulliye, koji su činile Ahmed-pašina
džamija, han, česma i hamam (kupatilo), podignut je, prema podacima koje
daje Vakufnama Ahmed-paše Hercegovića, 1511. godine.
Godine 1517. Ahmed-paša Hercegović svoju posljednju bitku izgubio je u
Bursi, gdje je, Božijom voljom, preselio na bolji svijet. Ukopan je jula
iste godine u turbe čudesne ljepote i jednostavnosti, podignuto uz
Ahmed-pašinu džamiju, u mjestu Dil Iskelesi (Yalova), koje njemu u čast
nosi ime Hersek (Hercegovina). Donji dio turbeta popločan je rezanim
kamenom, sa čijeg pročelja vodi devet stepenica, koje se, u nekom
simboličnom značenju nesagledivih visina vezirske časti, uzdižu prema
raskošno ukrašenim vratima i mermerom postojanom mezaru, mirnom i tihom
mjestu Ahmed-pašina vječnog počivališta. Po lijepo uglačanoj površini,
na kojoj se prepoznaju stari urezi načinjeni vještom rukom, u brazdama
plitkoga reljefa još i danas ispisane stoje riječi: Hersekzade
Ahmet-paša, ime nesuđenog vladara svoje jedine domaje, zemlje Humske.
___________________________
objavljeno u: Novo Vrijeme, br, 143, 19. juni 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar