Mudrost Hasana Kafije Pruščaka

autor: Alen Zečević

MUDROST HASANA KAFIJE PRUŠČAKA

    Prvi znaci krize Osmanskog carstva pojavili su se u vrijeme vladavine sultana Sulejmana Zakonodavca (1520–1566) i njegovog nasljednika, sina Selima (1566–1574), ali su se posljedice značajnije ispoljile i osjetile u doba sultana Murata III. Sve poteškoće s kojima se Carstvo suočavalo nastale su usljed slabljenja i urušavanja klasičnih osmanskih institucija na kojima se temeljila snaga države. Istovremeno, nizali su se neuspjesi osmanske vojske, a pobjede, koje su u najvećoj mjeri otkrivale slabosti unutrašnjeg uređenja, plaćane su visokim cijenama života onih koji su završavali na bojnim poljima. To je spoznao i naše gore list, učeni i mudri Hasan Kafija Pruščak, najznačajnija ličnost u naučnom, književnom i intelektualnom životu Bošnjaka muslimana posljednjih decenija 16. i početka 17. stoljeća. 

     Hasan Kafija, sin Turhanov, sin Davudov, sin Jakubov ez-Zibi el-Akhisari el-Bosnevi, kako se navodi njegovo puno ime, rođen je u petak mjeseca ramazana 951. godine (16. novembra do 15. decembra 1544.). U svojoj biografiji Hasan Kafija, uz ostalo, donosi i nekoliko podataka o svojim roditeljima. Za svoga oca Turhana, sina Davudova, kaže da je živio u zadovoljstvu i pobožnosti devedeset i šest godina i da je umro u Pruscu u mjesecu muharremu 994. godine (23. decembra 1585. do 21. januara 1586.). Njegov pradjed, koji je živio u naselju Zib kod Prusca, navodno je primio islam u vrijeme vladavine sultana Fatiha i uzeo ime Jakub. 

     O najranijem dobu Kafijinog života vrlo malo se zna. Svoje školovanje je počeo relativno kasno, sa svojih dvanaest godina, tačnije 1556, a na dalje školovanje u Istanbulu otišao je u jesen ili zimu 1566. godine, u obzoru vladavine sultana Selima II. Kafija ne otkriva gdje se školovao u Bosni i ko su mu bili učitelji, ali s obzirom na to da tad u Pruscu (Akhisaru) nije postojala medresa i da su u to vrijeme samo u Sarajevu postojale tri medrese: Firuz-begova, Gazi Husrev-begova i Kemal-begova, postoji mogućnost da je Hasan Kafija svoje dalje školovanje nastavio u jednoj od njih. U Carigradu je nakon pohađanja neke medrese, kojoj ne navodi ime, pohađao nastavu kod hadži efendije Kara Jilana, pomoćnika čuvenog Kemal-paše Zadea. “Od njega sam”, veli Hasan Kafija, “naučio sve što znam i postigao sve što sam naučio.” Nakon smrti učitelja Kara Jilana, nastavio je Hasan školovanje kod mula Ahmeda Ensarija, profesora koji ga je poučio tefsiru i usuli-fikhu. Nakon devetnaestogodišnjeg boravka u Istanbulu odlučio se 1575. godine vratiti u Prusac i tamo znanje prenositi na svoje sunarodnjake. 

 medresa Hasana Kafije Pruščaka, u Pruscu

      U svojoj biografiji, osim spomenutih Kara Jilana i Ahmeda Ensarija, Kafija navodi ime sarajevskog kadije i muftije mevlana Bali bin Jusufa čija je predavanja, vjerovatno, slušao u Sarajevu. Kao nagradu za pomoć muli, dobio je Hasan Kafija mulazemet ili pripravnički staž. U svojstvu pripravnika pripremao se Kafija za sudsku službu sve do 1583. godine kad je imenovan za kadiju. S obzirom na to da je mandat jednog kadije trajao do dvadeset mjeseci, pretpostavlja se da je Hasan Kafija na položaju prusačkog kadije proveo cijeli mandat. Iste godine kad je imenovan prusačkim kadijom Kafija je napisao i komentar svom djelu “El-Kafi o logici do kraja poglavlja o pojmovima”.

       Iz njegove autobiografije saznajemo da je nakratko putovao u Istanbul i tražio namještenje, nakon čega je dobio kadiluk u Sremskom vilajetu. O godini njegovog imenovanja na položaj sremskog kadije ne postoje pouzdani podaci, ali se zna da je tad počeo pisati pravno djelo “Samt el-vusul ila ‛ilmul-usul”, odnosno “Metoda uvođenja u jurisprudenciju”, koje je bilo prerada djela “Munar el-anvar” poznatog hanefijskog pravnika i učenjaka iz područja kelama, Hafizuddina Nesifija. Ovaj pravni rad Hasan Kafija završio je prilikom hodočašća u Mekku 19. 10. 1591. godine. 

        Nakon što je osmanska vojska pod zapovjedništvom Hasan-paše Predojevića u Bici kod Siska 1593. godine pretrpjela poraz, nakon čega su se nanizali drugi neuspjesi osmanskih pohoda, Hasan Kafija je razloge sve češćih poraza sultanove vojske pronalazio u slabljenju osmanskih institucija i nesređenih unutrašnjih odnosa. Prema njegovom mišljenju, ti problemi su obuhvatili sve oblasti osmanskog društva, od obrazovnog sistema, kulture i moralnog raspoloženja naroda, pa do vojno-političkog vrha Carstva. Stoga je u ljeto 1596. godine u Pruscu završio prvu verziju svog najznačajnijeg djela pisanog na arapskome, “Usul el-hikam fi nizam al-alam”, odnosno “Temelji mudrosti o uređenju svijeta”, koje je u historiji arapske literature u Bosni, među svim djelima pisanim na arapskom, perzijskom i turskom jeziku, izazvalo najveću pazornost i interes javnosti. Taj moralno-politički spis, kojim je Hasan Kafija ukazao na negativne pojave u osmanskoj državi, ali i društvu općenito, pisan je u namjeri da bude “oslonac državnicima i uporište njihovih pogleda”. 

       Nije poznato koji su bili razlozi njegove odluke, ali Hasan Kafija je odlučio da se pridruži odredima sultanove vojske prilikom opsade Egra, kojemu je prispio 21. 9. 1596. godine. Nakon što je sultanov pohod okončan pobjedom nad braniteljskim austrijskim odredima, našao se Hasan Kafija u blizini visokopozicioniranih ljudi bliskih sultanovoj milosti, naročito svoga sunarodnjaka, Bošnjaka Ibrahim-paše Novošeherlije (rođen u Novom Šeheru kod Žepča), kojemu je u ruke predao svoje djelo, sijasetnamu “Usulul-hikem”. Kako je i sam Kafija neveo, djelo “Temelji mudrosti o uređenju svijeta” načinjeno je od uvoda ili mukaddima, četiri poglavlja ili temelja (asli-usul) i posljednjeg poglavlja zaključka ili hatima – “Nazvao sam ga ‘Temelji mudrosti o uređenju svijeta’ i podijelio na: uvod, četiri temelja (poglavlja) i zaključak, a Allah je Onaj od Koga se traži pomoć i na Koga se oslanja…” Da nije riječ o djelu prolazne vrijednosti, koja su sa sličnim namjerama i pobudama pisali mnogi osmanski autori, govori činjenica da su glasoviti učenjaci i vojskovođe zahtijevali prevođenje ovog djela na turski jezik kako bi njegov sadržaj tumačio sultan. Hasan Kafija je to i učinio, pa se njegovo djelo, koje je po povratku u Prusac prevodio do proljeća 1597. godine, zahvaljujući bliskosti Ibrahim-paše i sultana nađe na carskom divanu. 

      “Pošto je časno oko sultanovo bacilo pogled na te listove”, veli Kafija, “nadam se da će moji spisi biti kao cvijet u bašči i kao vid u oku. I baš zato što im je sultan obratio dio svoje pažnje, očekujem da će oni biti oslonac državnicima i uporište njihovih pogleda.” Nakon što je sultan pročitao Hasan Kafijin spis, izdao je naredbu kojom mu se poklanja kadiluk Prusac na doživotnu upravu. To je potvrdio i sam Kafija: “Sultan mi je svojim vlastoručnim pismom (hatti-šerif) dao akhisarski kadiluk kao doživotnu mirovinu pod uvjetom da predajem učenicima tih krajeva, i darovao mi znatnu količinu svoga dara.” U prvom poglavlju naslovljenom “O načinu uređenja države i njenom trajanju” ingeniozno je Kafija prepoznao pitanja i probleme funkcioniranja države i organa njene uprave, otkrivajući pojave koje vode potpunoj propasti: “Smatra se da tri stvari dovode do propasti države: kad sladostrašće i pomama zagospodare nad razumom vladara, kad se pojavi međusobna zavist ministara zbog razlika u mišljenju i kad dođe do povlačenja vojnika iz borbe uz zanemarivanje savjetovanja o ratu.” 

       Prema Kafijinom viđenju, pravednost vladara je neophodna i bez nje ne bi mogao uspješno upravljati državnom upravom, a prvi znaci stagnacije i odumiranja države javljaju se ond kad vladar za savjetnike bira neiskusne i neodgovorne u svome radu: “Zatim, neophodno je da vladar svaki posao povjerava onom ko je za njega stručan, kao što na to ukazuju riječi Preuzvišenog: ‘Bog vam zapovijeda da povjeravate odgovorne poslove onima koji su ih dostojni…’ Inače će se pobuniti duhovi ljudi vrijedni poštovanja protiv njega (vladara), a to prouzrokuje nered, što se i dogodilo ovih dana. Malo je hiljadu hiljada učenjaka i rječitih ljudi jednom vladaru, a mnogo mu je jedan neprijatelj.” 

      Istom mišlju prožeto je i drugo poglavlje “O savjetovanju, istihari, mišljenju i razmišljanju”, u kojemu Hasan Kafija upozorava da se slabosti javljaju usljed nekonsultiranja vodećih ličnosti Carstva s umnim i obrazovanim ljudima. “Dakle”, veli Kafija, “potrebno je da vladar i njegovi zastupnici ne nameću svoje mišljenje, nego da se savjetuju s učenjacima, razboritim i iskusnim ljudima koji su oslonac države, kako bi se zaštitili od grešaka.” 

       Poruka ove rasprave prelijeva se u posljednje poglavlje, “Četvrti temelj – O preduvjetima za pobjedu i Božijoj pomoći za njeno ostvarenje te postupcima koji za sobom povlače poraz”, kojima Hasan Kafija sintetizira prethodna poglavlja pozivajući na savjest, pošten odnos, ali istovremeno obavezuje ljude na odgovornost. Zaključak ovog djela, koje nosi naziv “O sklapanju mira i ugovora”, prožet je uputom o značaju mira i ugovora, ali i ličnim namjerama autora kojim se rukovodio pišući ovo djelo, kojemu je kraj načinio sljedećim riječima: 

 “Sakupljeno i završeno – uz pomoć Allaha, Gospodara
Sveznajućeg – mjeseca zul-hidže 1004. godine (juli-august 1596).
(Nakon toga, poslije povratka s pohoda na tvrđavu Jegar,
mjeseca redžeba 1005. godina, u tvrđavi Akhisar (Prusac),
napisan je komentar i sačinjena redakcija ovog prijevoda.
Neka uzvišeni Allah učini da svi časni učenjaci i namjesnici
razumiju misao i važnost (ovog djela) i neka im
olakša posao kako bi koristi ovog blagoslovljenog djela
osjetile islamske pokrajine.
Nadam se, ako Bog da, da će plemeniti ljudi koji će
savjesno sve ovo što sam napisao pregledati i mudri ljudi
koji će se upustiti svojom plemenitošću i dobrotom da
ocjenjuju ovo djelo oprostiti mi zbog postojećih pogrešaka i
nedostataka i svojom plemenitošću ispričati me.”

      Značaj je ovog djela, kako primjećuju brojni autori, ne samo što uočava nastalu krizu nego i što je pisano konkretno i angažirano. Takvo, pobudilo je veliku pažnju domaćih i stranih orijentalista. Prvi objavljeni prevod bio je na francuskom, a zatim na turskom, mađarskom, njemačkom, pa tek onda na bosanskom jeziku. Prijepisi ovog Kafijinog rukopisa nalaze se u najpoznatijim arhivskim zbirkama Istanbula, Bratislave, Pariza, Lajpciga, Berlina, Drezdena, Beča i Kaira.

      Njegova autobiografija nam ne pruža dovoljno podataka o godini njegova povratka u Prusac, ali je izvjesno da je još neko vrijeme boravio u Istanbulu gdje je marljivo prikupljao građu za svoje djelo “Nizamul-ulema”. Sve do 1605. godine o njemu ne znamo ništa, a onda ga susrećemo na ratnim poljima u Ugarskoj, u društvu velikog vezira Lala Mehmed-paše Sokolovića, amidžića najslavnijeg vezira Carstva Mehmed-paše Sokolovića, kojemu je darovao tek napisano djelo “Nurul-jekin”. U taj pohod Hasan Kafija nije išao kao vojnik, nego kao ugledna ličnost u štabu velikog vezira, gdje je, kako kaže, bio “mnogo zauzet i zaposlen održavanjem savjetovanja i davanjem mišljenja o pitanjima osvajanja i pobjeda i rješavanjem vojničkih pitanja s pobjedonosnim velikim vezirom Gazi Mehmed-pašom”. 

       Nakon spomenutog vojnog pohoda uslijedio je dvadesetogodišnji mir, potpisan 1606. godine, a Hasan Kafija, koji je tad napunio šezdeset ljeta svog života, pronašao je mir u svom rodnom mjestu. Osim već spomenutog najpoznatijeg djela, Hasan Kafija je iza sebe ostavio još nekoliko djela – “Kompendijum iz logike”, “Traktat o izrazu ‘čelebi’”, “Mač kadije ili O kažnjavanju”, “Rajske bašče ili O temeljima islamskog vjerovanja” i dr. U rodnome Pruscu, gdje je proveo najveći dio svoga života, izgradio je Hasan Kafija džamiju i pored nje medresu, han i mekteb, a do svojih zadužbina doveo je vodu s izvora udaljenog pet kilometara od Prusca. Džamija u Pruscu, koja je kao i sve Pruščakove zadužbine podignuta od njegove stečene imovine, obična je seoska džamija koju krasi drvena munara. 

     Hasan Kafija Pruščak na ahiret je preselio 16. ramazana 1024. godine, odnosno 9. oktobra 1615, a ukopan je u skromno turbe koje dijeli isti drveni krov s medresom. Njegovo tijelo položeno je u sarkofag podignut na kamenom podijumu, načinjen od lijepo klesanih kamenih ploča, iznad kojeg se izdižu dva osmougaona jednaka nišana visine jednog metra, bez turbana i natpisa. 

__________________

objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 153, 4. septembar 2015.