Karađoz - prvo bošnjačko pozorište

autor: Alen Zečević

KARAĐOZ - PRVO BOŠNJAČKO POZORIŠTE

      Nalazeći se na razmeđu dva civilizacijska kruga, dva svijeta, Istoka i Zapada, Bosna i Hercegovina je tokom svoje historije afirmisala mnoge kulturne i obrazovne tekovine, pored onih naslijeđenih iz vremena srednjovjekovne bosanske kraljevine, zadobijajući svoj konačan, potpuniji oblik, stvarajući autohtonu, cjelinu sui generis, u mnogo čemu prepoznatljivu i bogatu duhovnu supstanciju njenih ljudi. Ta supstancija, koja se izgrađivala i postojala kao formula koegzistencije različitih kulturno-umjetničkih tradicija, a koju smo naslijedili od naših predaka kao multilateralnu, snažila se i kontinuirano obnavljala duhovnim snagama bosanskog čovjeka kao njegovo kulturno-historijsko i duhovno tkivo. To duhovno tkivo sačinjavale su, pored ostvarenih književnih i obrazovnih dostignuća, i mnoge narodne igre, plesovi, javni događaji koji su se održavali na ulicama i trgovima gradova, kao prelazne forme od uličnih predstava sa skromnim sadržajem do savremenog pozorišta.

        U bogatoj duhovnoj tradiciji Bošnjaka svoje mjesto je pronašlo tursko ”pozorište sjenki”, nazvano Karađoz (Karagoz – Crnooki), po istoimenom junaku. Pozorište sjenki, koje je nastalo u istočnjačkoj, osmanskoj kulturi, steklo je veliku popularnost u Bosni i drugim provincijama Carstva, ponajviše zahvaljujući činjenici da uslijed islamskih propisa u Osmanskom carstvu nije postojao teatar u savremenom evropskom smislu. Figure u karađozu, izrađivane od štavljene i jarko obojene kože, pokretao je glumac – izvođač pomoću konca, pri tome igrajući sve likove istovremeno, pa je, prema tome, Karađoz osmišljen kao predstava dvaju likova, Karađoza – kao čovjeka iz naroda, i stranog gradskog aristokrate Hadživata (Hacivat). Glavni junak, Karađoz, je običan stanovnik sa ulica Carigrada koji je svojim šalama, bez imalo ustezanja, provocirao niže organe vlasti, najviše zbog korupcije i grubog kršenja moralnih obrazaca ponašanja, razotkrivajući nedostatke tog potkupljivog svijeta jezikom koji izaziva batinu i kažnjavanje. O prirodi njegovog lika pisao je francuski pjesnik Gerard de Nerval koji je u zapisima naslovljenim kao Voyage en Orient istakao da ” u savremenim komadima, ovaj gospodin (Karađoz) uvijek pripada opoziciji ”. 

 Karađoz - ilustracija

        Pored tih likova, Karađoz je obogaćen sa još nekoliko sporednih istanbulskih likova kao što su pospani pušač opijuma (tiryaki), nasilnik Tuzsuz Deli Bekir, čelebi (dendi), hvalisavac Matiz i nekoliko ženskih likova (zenne) koje ogovaraju stanovnike Istanbula. Radnja je nekada mogla da bude posve nepredvidiva i spontana, pa su se u predstavi nerijetko pojavljivali i likovi iz brojne Karađozove rodbine, hodža, rabin, igrač na konopcu i dr. Prema tome, Karađoz je vjerno oslikavao svakodnevni život običnih ljudi u Istanbulu kao kosmopolitske metropole, kao paradigme šarolikog Osmanskog carstva čije se stanovništvo sastojalo od različitih etno-nacionalnih i vjerskih grupa. Tako se u karađozu pojavljuju likovi iz različitih etnosocijalnih grupa: Turčin ili Baba Himmet kao gorostasan lik drvosječe iz Anadolije, čovjek koji u postupcima drugih ljudi ne vidi loše namjere i pri tome se ne srdi na Karađozove šale; zatim tu je i Laz, debeli mesar sa obala Crnog Mora. Jedan od zanimljivijih likova je svakako Kurd, noćni čuvar u nekoj od istanbulskih mahala, ne naročito rječit, što nastoji prikriti svojim ozbiljnim izrazom lica. Uz njega tu je i Adžem, Perzijanac, čovjek koji trguje ženskom odjećom, šalovima i tepisima, odličan poznavalac perzijske poezije čije stihove često recitira u posve patetičnom tonu, pa ga zbog toga domišljati Karađoz naziva ”ružom Irana”. Prikrivenu aristokratiju predstavlja lik Ermenina, draguljara sa fesom i kišobrana slomljene drške, čovjek koji nastoji da impresionira druge svojim naizgled aristorkratskim držanjem, iako je i sam svjestan da si takav status ne može priuštiti. Cjelokupna predstava ne bi bila potpuna da se u njoj ne pojavljuju likovi Grk i Franak, Levantinac i Evropljanin, u svojstvu trgovca i liječnika. Pored njih je stalno prisutan Jevrej (Yahudi), dobro poznati lik u Karađozu, sklon cjenkanju, kao i Albanac (Arnaut) koji na ulici prodaje bozu, trguje stokom. Njima se pridružuje Rumelijac (Rumelili) ili muhadžir, doseljenik sa Balkana odmjeren u svakoj svojoj riječi.

         Koliko je ljudi različitih nacionalnosti živjelo u Istanbulu najbolje potvrđuju stari Bošnjaci koji su govorili da je to grad u kojem se stiče ”jetmiš ići mile”, odnosno, sedamdeset i dva svijeta, a Karađoz je upravo odražavao takvu sliku istanbulskog ali i osmanskog svijeta u cjelini. Iako se Bošnjaci nisu pojavljivali u ovom carigradskom teatru, predstava Karađoz je ipak stigla u Bosnu, putujući kroz mnoge gradove osmanskih provincija. Pojavu i igranje Karađoza u Bosni zabilježio je Evlija Čelebi na početku druge polovine XVII stoljeća, gdje se teatar u potpunosti prilagodio tadašnjim prilikama usvajajući bosanski jezik. Karađoz, koji je dospjeo u Bosnu i tu trajno ostao, doživjeo je nekoliko promjena u odnosu na njegovu izvornu, carigradsku formu. Imao je pet standardnih likova, junaka koji su proživljavali sve moguće i nemoguće situacije, počev od Karađoza, ćelavog grbavca kojeg odlikuje snalažljivost i vještina da se prilagodi svim nedaćama koje mu život donese. Uz njega je Hadži – Hajvat, njegov prijatelj i drug, lik kojeg karakteriše lukavost, spletkarenje i logika varalice, koji je uvijek tražio priliku da nadmudri svog prijatelja Karađoza. Treći je Bekri Mujo, siledžija i problematični pijanica, čovjek koji je uokolo nastojao da dokaže reputaciju velikog zavodnika i ljubavnika. Nasuprot njega stajao je simbol moralne policije, predstavnik uleme Mehmed-efendija, poznatiji kao Fenjerli, jer je imao običaj da danju i noću nosi fenjer u potrazi za sitnim kradljivcima. Peti, i posljedni lik, bio je bogati Jevrej Bonsokadli Moša, lik težak na novcu, škrtica, premda jedan bezazlen i dobroćudan čovjek, zbog ćega je uvijek bio predmetom trojice šaljivđija.

 Karađoz, publika, - ilustracija

        Iako je Karađoz bio jako popularan u širim društvenim krugovima, ipak, njegovo održavanje nije uvijek nailazilo na odobravanje. Tako se u vilajetskom listu Sarajevski cvjetnik, koji je izašao u štampu 1870. godine, pisalo da su to ”sramotne predstave”, ali sve to nije spriječilo da se Karađoz nastavi održavati i za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, sve do 1930. godine. Njemački pozorišni historičar Georg Jacob je zapisao da se 1904. godine u Sarajevu odigrala predstava karađoza u kafani Huseina Pašalića, i da je tada bio zadivljen veoma dobrim izvođačem programa, izvjesnim Samuilom Gratijanijem. U toku predstave, kao kuriozitet, moglo se primjetiti prisustvo dvaju jezika, u prvom dijelu bosanskog, a u drugom turskog jeziika, što je govorilo o harmoniji bosanskog pozorišta sjenki. Posljednji Karađoz-teatar u Bosni održavao je u Sarajevu, na Crikus-placu, Hasib bin Mehmed, koji je za sebe volio reći da je prvi bosanski hokobaz (mađioničar), ali je uslijed prodora zvučnog filma i drugih oblika narodne zabave, bio primoran da 1930. godine ugasi svoje pozorište.

        Karađoz je stoljećima bio prisutan u duhovnom biću Bošnjaka, svojim humorističnim predstavama doprinosio obrazovanju i edukaciji najrazličitijih slojeva društva, zanemarujući njihova etno-konfesionalna opredjeljenja, pokazujući se kao kulturna vrijednost koja nadilazi unutardruštvene razlike i odbjedinjuje bosanski folklor. Bošnjački narodni genije, koji je imao sve potrebne pretpostavke za afirmaciju drugoga i drugačijeg, pokazao je da je u potpunosti ravnopravan spram drugih, evropskih i svjetskih, da može polučiti djela koja se svrstavaju u red najboljih ostvarenja na mnogim poljima stvaralačke djelatnosti, i da je bosanskohercegovača tradicija kao takva jedan od bitnih elemenata u stvaranju konačnog mozaika svjetske kulturne baštine. Plodovi jedne takve kulture, kakva je bošnjačka, sa čijim se tekovinama znatan broj evropskih zemalja, nota bene, ni u kojem smislu ne mogu komparirati ili čak staviti u istu ravan, pokazali su da bošnjačka tradicija nosi specifičan kod duhovnog stvaranja.

____________________

Objavljeno u: Diwan magazine, Lukesmburg, oktobar 2013.