O korespondenciji pokretača Behara sa Zemaljskom vladom i Benjaminom Kalajem

autor: Alen Zečević

O KORESPONDENCIJI POKRETAČA BEHARA SA ZEMALJSKOM VLADOM I BENJAMINOM KALAJEM

      Pojavom Behara, lista za pouku i zabavu, u maju 1900. godine otvorilo se razdoblje književnih listova kao snažan impuls u književnom stvaranju Bošnjaka pod austrougarskom vladavinom, koji odražava i sve potrebe i težnje u njihovom prosvjetnom i kulturnom životu kao i značajnije po­ja­ve u njihovom društvenom, politič­kom i nacionalnom razvoju. Književ­na djelatnost je već tada bujala i po­ka­zivala vidljive rezultate na svim po­lji­ma, a pojava Behara omogućila je di­namičniji napredak i podsticanje knji­ževnog stvaranja kod Bošnjaka. Po­kretači Behara, Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i Osman Ha­džić, koji su oko 1900. godine bili već ja­ko poznati književnici, pisci koji su iza sebe već imali knjige poezije, proze i drugih žanrova, pojavili su se kao “Pi­jemont“ bošnjačkog književnog pre­poroda. Sva trojica su i prije po­k­re­tanja Behara bili upućeni na zajed­ni­čki cilj, a to je ideja društvenog os­v­je­šćivanja Bošnjaka Bosne i Hercego­vi­ne, kao i njihovo približavanje teko­vi­nama zapadnog civilizacijskog kruga.

       Svoju zamisao o pokretanju lista Edhem Mulabdić je najprije povjerio Osmanu Nuri Hadžiću, koji je u to vrijeme studirao pravo u Zagrebu, prilikom čega mu je poslao pismo tražeći njegovo mišljenje o svojim zamislima. Shvatajući specifičnost duhovnog kompleksa Muslimana među ostalim stanovništvom Bosne i Hercegovine, koji su do tada sačinjavali posebni izvori prosvjetnog i duhovnog obrazovanja, tradicije, etike, i u vezi s tim nepovjerenjem prema svemu što je novo, zapadnjačko, inovjerno, i Mulabdić je zastupao mišljenje da novi list treba da bude isključivo muslimanski, tj. da mu saradnici bu­du Muslimani, a sadržina namijenjena muslimanskim čitaocima.[1] Mulabdić je od ljeta 1899. godine imao namjeru da svoj plan o pokretanju lista iznese Safvet-begu Bašagiću, koji je sticajem okolnosti tog ljeta sa studija iz Beča došao u Sarajevo. Iste godine su na Čengić-Vili održali sastanak na kojemu su donešene važne odluke, kao i odluka o imenu budućeg lista. Mnogi od učesnika tog sastanka su iskazivali pesimizam kada je u pitanju pokretanje časopisa u trenucima kada dolazi do rasplamsavanja Džabićevog pokreta. Međutim, uprkos otežavajućim političkim oklonostima po Bošnjake, uskoro su se Mulabdićevom pozivu odazvali prvi saradnici, među njima prvi Ahmed Šehović iz Trebinja, Hamdi-beg Džinić iz Krupe i dr.

        U februaru 1900. godine sazvan je i drugi sastanak u prostorijama hotela ‘’Central’’, koji je održan u atmosferi pune organizacije i stavljanja na dnevni red završnih tačaka. Na ovom sastanku u “Centralu“ Bašagić je također konačno izjavio da prihvaća uređivanje lista, kome je odmah dao i ime “Behar“ (Cvijet) kao oznaku proljeća, doba u kome se pokreće, i kao simbol književno-kulturnog djelovanja koje su pokretači htjeli da povedu u muslimanskoj sredini.[2] Vremena nije bilo za gubljenje. Već sljedećeg dana upućena je Zemaljskoj vladi molba putem koje rukovodstvo “Behara“ traži dozvolu za izdavanje lista, u isto vrijeme kada je već dogovorena suradnja sa štamparijom Riste Savića u Sarajevu. Molba u cjelini izgleda ovako:

Visoka zemaljska vlado,

 
      Smjerno potpisani, potaknuti željama muslimanskoga pučanstva iz Bosne i Hercegovine, mole visoku vladu, da im odobri izdavanje povremenoga časopisa pod imenom “Behar“, koji će izlaziti u Sarajevu, i to dva puta na mjesec. List će biti poučno-zabavni, a pretežito će se baviti moralno – vjerskim odgojem muhamedanskoga pučanstva, te će se prema tomu baviti svim u to zasiecajućim pitanjima i pojavama. Iz lista će biti isključena politika, te će dnevne novosti i svjetske događaje samo kako nuzgredno i kronoložki registrirati. Vlasnik i izdavatelj lista biti će Adem aga Mešić, trgovac iz Tešnja, a odgovorni urednik Safvet beg Bašagić, dočim će glavni suradnici lista biti Edhem efendija Mulabdić te Osman – Aziz ( Osman Hadžić i L. A. Milićević).
     U stalnoj nadi, da će visokoista dozvoliti izdavanje povremenoga časopisa “Behar“. Lista za pouku i zabavu, te potvrditi u ovoj molbi navedene, i to Adem agu Mešića kao vlastnika i izdavatelja, te Safvet bega Bašagića kao odgovornoga urednika, bilježimo se

Najponizniji

                                                U Sarajevu, 14. februara 1900.

Adem Mešić
Kao vlasnik i izdavatelj “Behara“
Safvet beg Bašagić
Kao odgovorni urednik “Behara“[3]

     Nakon što je primila molbu pokretača “Behara“ Zemaljska vlada ju je 19. februara proslijedila Zajedničkom ministarstvu u Beč, prilikom čega je priredila i dopis u kojem se navode neki od podataka o Safvet begu Bašagiću za kojeg se kaže ‘’da se ubraja neosporno u najnačitanije i najtemeljitije književnike među ovdašnjim mlađim muhamedovcima’’. Zalaganje pokretača isplatilo se kada je molba od Zajedničkog ministarstva 26. februara 1900. godine vraćena Zemaljskoj vladi, odobrena i potpisana Kalajevom voljom. Konačna dozvola za pokretanje “Behara“ izdata je 4. marta 1900. godine, u kojoj se prihvaća njegov program i sadržaj, s naznakom da se iz programa djelovanja lista isključuje politika.Tekst dozvole glasi:

Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu Broj: 630/I.B.

Usljed Vaše amo podnešene molbenice obnalazi zemaljska vlada podijeliti Vam dozvolu za izdavanje povremenoga tiskopisa, koji će pod naslovom “Behar“ ovdje u Sarajevu dvaput mjesečno izlaziti. Isti tiskopis biće po u molbenici označenom i ovijem odobrenom pravcu sadržajem svojim poučno-zabavni, namijenjen pretežno moralno-vjerskom odgoju muhamedanskoga pučanstva Bosne i Hercegovine. Pošto se prema u molbenici označenome pravcu iz djelovanja lista isključuje politika, to će istomu ipak biti dozvoljeno da novinarske i ostale vijesti te svjetske događaje nuzgredno i kronološki redom bilježi. “Behar“ potpadaće u smislu postojećih propisa preventivnoj cenzuri, te će svaki broj istoga imati zemaljskoj vladi na uvid i prethodno odobrenje predložiti. Složeni sastavci svakog pojedinog broja lista imadu se dan prije izlaska, i to u dva jednaka tiska, zemaljskoj vladi na odobrenje podastrijeti. Za cenzuru opredijeljene otiske podastire zemaljskoj vladi tiskara u kojoj “Behar“ izlazi, te su za tačno izvršavanje te dužnosti odgovorni poslovođa tiskare, izdavaoc i svakidašnji urednik lista. Štampanjem lista smjeti će tiskara samo tad otpočeti kad budu na cenzuru podnešeni otisci odobrenjem zemaljske vlade oznakom “Imprimatur“ proviđeni. Od svakog izašlog broja “Behara“ imade izdavaoc slati po jedan dužnostni primjerak visokom c. kr. zajedničkom ministarstvu, te ovogradskomu vladinomu povjereniku, po dva primjerka pak zemaljskoj vladi. Izdavaoc, te odgovorni urednik Behara kao i poslovođa tiskare u kojoj taj list izlazi dužni su svaku oblastnu odredbu tačno izvršiti. Svaka promjena u osobi odgovornog urednika lista imade ovogradskomu vladinomu povjereniku pravodobno obznaniti. Isto tako dužan je i izdavaoc “Behara“ oblasti obznaniti svagdašnju tiskaru, u kojoj list izlazi, kao i ime tiskarskog poslovođe. Svaki prekršaj označenih te cenzurom ustanovljenih propisa kazniće se novčanom globom. Nazočnu dozvolu može oblast prema potrebi svagda opozvati.

Sarajevo, dne 4. marta 1900.

Gospodinu Ademu Mešiću, Safvetbegu Bašagiću (do rukuh prvoga)

Za poglavara zemaljske vlade Odjelni predstojnik Murko[4]

  naslovnica prvog broja Behara, od 1. maja 1900. godine

      Koncepcija “Behara“ koju su osmislili njeni pokretači odgovarala je i Zemaljskoj vladi i Zajedničkom ministarstvu, najviše iz razloga što je to bio historijski trenutak u kojem se rasplamasavala borba Bošnjaka za vakufsko-mearifsku autonomiju. Vođe pokreta su aktivno ukazivale na diskriminaciju koju austrougarske vlasti sprovode nad Bošnjacima, naročito naglašavajući nepoštivanje i omalovažavanje muslimanskih svetinja kao i toleriranje katoličkog prozelitizma. Benjamin Kalaj je izdavanjem dozvole za pokretanje Behara, u isto vrijeme radeći na vrbovanju muslimanskih vjerskih poglavara u cilju razbijanja hercegovačke akcije, nastojao da pokaže kako austrougarska vlast pokazuje susretljivost prema ovoj kulturnoj aktivnosti.

       Uskoro su program lista, kao i pobude i ciljeve njegovog djelovanja, pokretači Behara u proglasu sa pozivom na pretplatu objavili u “Sarajevskom listu“, “Bošnjaku“, “Nadi“, “Školskom vjesniku“ i “Osvitu“, potpisanim datumom 20. marta 1900. go­di­ne. Nakon proglasa i najave Behara odmah se pristupilo radu na prvom broju lista. Redakcija lista smjestila se u prostorije male kućice koja se nalazila na Apelovoj obali, br.34, gdje su se suradnici sastajali dva ili tri puta sedmično. Bašagićevoj molbi uskoro se odazvao profesor Ferdinand Velc koji je dao likovnu kreaciju naslovne glave lista (kameni portal prekriven arabeskama sa na­s­lo­vom lista na čelu). Naziv lista “Behar“ ispisan je latinicom, a iznad njega se nalazio isti naslov ispisan sitnim ara­p­skim slovima pored koje se pro­vlači grančica procvalog be­hara, a na lijevoj strani je na­s­lovnicu krasila Husrev-begova džamija i pejzaž Trebevića koji se nalazio u njezinoj pozadini. U međuvremenu se Bašagić, nešto prije objavljivanja prvog broja Behara, pis­mom obratio Abdulahu Ajni Bu­šatliću, u kojem je posebno zanimljiv pasus o jeziku gdje Bašagić ne skriva svoju pažnju i želju za povratak u njegovu izvornost. Pismo u cjelosti glasi:

Sarajevo, 1./IV. 1900.
Štovani prijatelju!

      Oprosti što ti dosada nijesam mo­gao odgovoriti na tolika pisma. Vjeruj mi da sam imao toliko posla da nijesam znao kud udaram. Baš sinoć primio sam od tebe pismo i jedan pozdrav “Beharu“. Osobito mi je drago što te toliko zanima ovaj naš pokret u Sarajevu. Dakako trebala bi sva omladina da sudjeluje u ovom hajirli koraku; ali kako znaš naš je svijet čudnovat. Nu ništa za to, pređimo, odmah na stvar. Ti znadeš istočne jezike, a naročito turski, pa nađi kakvu lijepu raspravu o islamu ili pripovijedku u islamskom duhu. Hvala Bogu toga danas ima dosta u turskoj književnosti i to u raznim bibliotekama i beletrističkim listovima. Napokon pokušaj i ti što lijepo napisati, samo gledaj da bude čim narodnije, jer svi strani izrazi, koji su se preko švabskih škola uvukli u naš jezik, zaudaraju na prvi mah svakome tankoćutnom prijatelju jezika, a naročito našem svijetu. Ako što napišeš budi veoma oprezan, da pišeš popularno, prosto, jednostavno, kako narod govori i razumije, pa si napisao najljepše.

Primi mahsus selam od S. Bašagića[5]

       U tom svjetlu izašao je prvi broj Behara 1. maja 1900. godine. On je ispunio sva očekivanja bošnjačkih intelektualaca. Otvoren je programskim člankom Našim čitateljima i su­radnicima; iza se našla svečana pje­sma Riza-bega Kapetanovića pod na­s­lovom Beharu; zatim slijedi članak Mehmed-Teufika Azabagića naslovljen kao Znamenite izreke, a iza se nalazila Mulabdićeva pripovjetka Bi­jela medžidija; tu se našao i tekst Osmana Nuri Hadžića sa naslovom Na­čela Islama i naš zadatak – u ko­jem se provlači misao da je prosvjeta fu­nkcija religije; a onda je slijedio Ba­ša­gićev dramski spjev iz osamnaestog vijeka pod nazivom Abdullah pa­ša, tu je mjesta našla i sentimenta­l­na pripovijetka francuskog pisca D. Langea – Topalasto ili u prevodu Esada Kulovića – šćene. Rubrika Na­ro­dne umotvorine donijela je dva pri­lo­ga: narodna pjesma Čelebija Mujo i njegova draga, i pripovijetka Sadika Ugljena naslovljena kao Halva ga iz­li­ječila. Iza je došla lirska sličica, stilski urađena kao pjesma u prozi, autora Hajdara Fazlagića pod naslovom Go­lubica.

      Sudeći po korespondenciji pokretača lista “‘Behar“‘ i pre­d­stavnika Ze­ma­ljske vla­de, na čijim se relacijama Benjamin Kalaj nametao kao glavni i nezaobilazni faktor, mo­že se konstatirati da se cijela akcija bošnjačkih intelektualaca pomno pripremala ka­ko bi već u prvim pregovorima sa Ze­maljskom upravom u Bosni i Hercegovini zadobila simpatije i naklonost. Ta akcija je okončana sa velikim us­p­je­h­om, naročito ako uzmemo u ob­zir koncept režima Benjamina Kalaja (1882.-1903.), u toku kojeg se nastojala u djelo sprovesti nacionalna politika političkog vrha Austro-Ugarske, u čijim bi se formulama ra­splinuli svi tinjajući nacionalni po­k­reti jugoslove­n­skih naroda. “Behar“ je na tom tra­gu uspio da za relativno kratko vrijeme, kompromisnom kulturno-pros­vje­tnom djelatnošću, okupi znatan broj bošnjačkih intelektualaca u či­ji­m djelima je promovirana historija bošnjačkog naroda, a da pri tome nije došao u neki ozbiljniji politički sukob sa Zemaljskom upravom u BiH. U tom kontekstu nesumljivo je da se put stvaranja prvog bošnjačkog časopisa morao kompromisno prilagođavati zahtjevima postojećeg režima, kao što je bio slučaj i sa časopisima u drugim nacionalnim zajednicama.

________________________

1. Behar književnoistorijska monografija, Muhsin Rizvić, Sarajevo, 1971., str.14
2. Isto, str.21
3. Isto, str. 22
4. Isto, str.25
5. Isto, str.33

 Objavljeno u: Behar, br. 110, Zagreb, 2012.