HASAN NAZIROV ZAVJET:
OBNOVA ALADŽA DŽAMIJE
U bogatoj duhovnoj baštini Bošnjaka, posebno mjesto i značaj među
objektima podignutim u duhu islamske arhitekture, kao i svim drugim
građevinama od vjerskog i kulturnog značaja, sasvim sigurno pripada
Aladža-džamiji u Foči. Ovaj grad, koji se razvijao u središtu plodnog
kraja Gornjeg Podrinja, na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore, bio
je do 1572. godine sjedište hercegovačkog sandžaka, dakle punih stotinu
godina. U Foči je desetljećima prenošena, sve do najnovijih vremena,
narodna predaja u kojoj su prepletene niti nestvarnog i mogućeg, priča o
čovjeku koji je obilježio historiju Foče i cijelog fočanskog kraja.
Narod još i danas kazuje da je Aladža-džamiju 1550. godine osnovao Hasan
Nezir, sin Sinanuddina, koji je cijelo svoje imanje i stečevinu dao u
vakuf za izgradnju tog veličanstvenog zdanja.
Priča se da je porijeklom iz sela Vakufa kod Čelebića, gdje je u
trošnoj kući svoje siromašne porodice stekao svoja prva dječačka
iskustva, i da je tu imao dva komada zemlje koja su kasnije bila
namijenjena za izgradnju Aladža-džamije. Dječak Hasan, koji je svoje
djetinjstvo podredio brizi o porodici, odlučio je vrlo rano sreću
potražiti u drugoj zemlji. Ponijevši sa sobom gorčinu prepirke sa ocem
od kojeg nije pridobio saglasnost za odlazak, Hasan je stigao u
Carigrad. Sudbina je htjela da Hasan u Carigradu ostane punih deset godina,
daleko od svoga doma i porodice, služeći sultanu kao čovjek od velikog
povjerenja. Tolika bliskost učinila je da sultan udovolji njegovoj želji
i dopusti mu povratak u Bosnu, predajući mu u ruke ferman da u rodnom
kraju izgradi džamiju prema svojoj volji. Tako i bi.
Hasan je u Foču stigao u pratnji puna četiri ćemera blaga, novca i
mnogih drugih vrijednosti. No, na tom ga putu presrete i uhapsi
četrdeset haramija, prigrabivši sve četiri ćemera blaga, i odvedu ga u
han u kojem je zatočen proveo noć. Te noći Hasan prouči molitvu i teški
lanci se istog trena otvoriše, izjutra napusti han i pođe u potragu za
svojom kućom. Nakon kraćeg putovanja pred njim se ukaza prostrano polje,
a na desnoj obali rječice Ćehotine, Hasan ugleda majku kako pere veš.
Ona mu je kazivala o svome sinu Hasanu za kojeg ne zna deset punih
godina, o madežu po kojemu bi ga poznala među hiljadu dječaka.
Duboko dirnut majčinom ispoviješću, Hasan zavrati rukav i na ruci mu se
pokaza madež o kojemu je njegova majka kazivala. Prepoznavši svoga sina,
od neizrecive sreće razumljive samo majčinskom srcu, ona od iste
ispusti dušu i pade na Hasanove ruke. Na tom mjestu, gdje je smrću majke
iz njega izišlo pola života, on odluči izgraditi džamiju u čijoj će
raskošnoj ljepoti počivati uspomena na majčin lik. Nije mu trebalo
mnogo, kazuje narod, pa je pozvao najbolje neimare da grade džamiju i s
njima se uputio prema selu Vikoč gdje je, kako vele, bio majdan bogat
najkvalitetnijim kamenom. Njihovim ulaskom u selo spustiše se i prve
sjene noći, pa se Hasan i njegovi saputnici utaboriše ispod stijene
Sokolice.
Sred noći, nekoliko sati hoda od njihovog čadora, tišinu je prekinuo
snažan udar, ostavljajući za sobom snažan odjek, toliko jak da su se svi
probudili u istom trenu. Neki su se uplašili ne izustivši nijednu
jedinu riječ, a neimar, koji je na to ostao posve smiren, nakon nekoliko
trenutaka prozbori: “Ne bojte se, napravit će se džamija, evo odvali se
negdje blizu stijena, to nam sam Bog majdan otvorio i pokazao gdje
imademo tražiti kamena.”
Podignuta 1550. godine uz desnu obalu rijeke Ćehotine, na oko 2.000
koraka od njezina ušća u Drinu, džamija je cijeli fočanski kraj činila
nestvarnim, kao otrgnut dio mašte pretočen u stvarnost. Pred njenom
ljepotom nije ostao ravnodušan ni slavni putopisac Evlija Čelebi, koji
je odmarajući svoju pustolovnu dušu u njenom predvorju zapisao dvostih
na perzijskom jeziku: “Mnogo sam putovao i u mnoge gradove dohodio, ali
mjesto, kao što je ovo, još nisam vidio.”
Aladža-džamija, koja je nadživjela svoga osnivača, svojim
konstruktivnim i dekorativnim osobinama izdvajala se među svim fočanskim
džamijama i takva predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja
orijentalne arhitekture, ne samo u Foči, nego, sigurno, i u Bosni i
Hercegovini. Ispred nje se prostiralo široko predvorje koje je
završavalo pod velikim trijemom koji je na sebi čuvao male kupole
načinjene od opeke. Iznad trijema, odvojena blagim zidanim prijelazima,
uz veliku kupolu ponosno se dizala vitka, 36 metara visoka munara. Do
šerefe, koja se nenametljivo sjedinila sa jarkobijelom bojom kamena,
vodilo je 120 kamenih stepenica iz unutrašnjosti džamije. Zidovi,
stupovi koji su pridržavali njenu masivnu konstrukciju, te svi ostali
dijelovi, izgrađeni su od posebno biranog kamena, pa se svakome ko je
stajao pred Aladžom činilo da je sva izgrađena iz jednog jedinstvenog
komada stijene.
Aladža džamija
Na kamenoj ploči, dimenzija 50 x 90 cm, koja je uzidana nad glavnim
ulazom u džamiju, na arapskom jeziku ispisan je lijepim dželi-nesh
pismom sljedeći natpis: “Ovu časnu džamiju i uzvišeni mesdžid sagradio
je u ime Uzvišenog Boga dobrotvor Hasan, sin Jusufov, za ljubav Bogu,
želeći postići Božije zadovoljstvo. Tajni glas izreče joj hronogram: ‘O
vječni (Bože), primi (ovo djelo), lijepo.’”
Ulazni dio, koji je bio osmišljen kao malo predvorje, koje se pružalo
cijelom vanjskom širinom objekta, pridržavali su stameni stupovi
povezani elegantnim lukovima na četiri simetrično postavljena stupa.
Pored zavidnih arhitektonskih rješenja i skladno osmišljenih elemenata,
impresivna je bila i njena višebojna ornamentika, koja je prekrivala
vanjsku površinu glavne stijene u trijemu, mimber, te veći dio
unutrašnjih površina. Plastični dekor, čiji su raskošni elementi
prekrivali portal, kapitele, mahfil, mihrab i mimber, načinjen je tako
da njegovo bogatstvo ujedno odiše jednostavnošću i dostojanstvom, čineći
cijelu kompoziciju skladnom, bez ijednog elementa koji bi joj bio
nepripadajuć ili suvišan. Dekorativna rješenja rađena po uzoru na perzijske motive i
geometrijske stilove egipatskog i alžirskog porijekla, koja su najvećim
dijelom nastala u vrijeme podizanja objekta, zapravo su i dala ime ovoj
džamiji (od turske riječi aladža – šaren/a/o). I kad ne bismo imali
nikakvih pouzdanih podataka o imenu njenog graditelja, mogli bismo s
velikom sigurnošću zaključiti da je projektom izgradnje Aladža-džamije
rukovodio izuzetno vješt i cijenjen čovjek, koji je vjerovatno pripadao
najistaknutijim osmanskim arhitektima. Evlija Čelebi nam je ostavio
vrijedan podatak koji je na cijelu tajnu bacio tračak svjetlosti. Naime,
Evlija je zabilježio da je graditelj džamije bio Ramadan-aga i da je on
bio saradnik jednog od najslavnijih osmanskih arhitekata svih vremena,
Kodže Sinana. On je, veli Evlija, “uložio svu svoju sposobnost dok je
napravio ovu tako krasnu i divnu Aladža-džamiju, kojoj ne može biti
ravne”.
Hasan Nazir je umro tri godine nakon izgradnje Aladža-džamije, krajem
zulhidžeta 960, tj. između 27. novembra i 5. decembra 1553. godine. Na
uzglavnom nišanu, koji je postavljen na sarkofag smješten pred mihrabom
džamije, isklesan je natpis kojim je na bolji svijet ispraćena Hasan
Nazirova duša: Naredbom pravednog vladara, sudije, ispio je čašu smrti i
preselio se iz kuće tuge u dom počasti i zadovoljstva, potreban Božije
milosti, pomilovani, pokojni Hasan Nazir, sin Sinanov. Krajem zilhidže
devet stotina i šezdesete godine. (tj. između 27. novembra do 5.
decembra 1553.)
Historija je nebrojeno puta pokazala da je materijalnoj agresiji
uvijek prethodila duhovna agresija. Tako je, nakon četiri stotine
četrdeset i dvije godine, tačnije 2. augusta 1992. godine, minirana i
srušena Aladža-džamija, biser orijentalno-islamske arhitekture u Bosni i
Hercegovini. Onog dana kad se sa nje začuje prvi poslijeratni ezan, to
će ujedno biti ispunjenje Hasan Nazirova zavjeta o obnovi
Aladža-džamije, u kojoj će se kao i stoljećima ranije činiti ono što se
najbolje zna – vjeruje i moli, s porukom Kur’ana Časnog: da niko nema
prava svojom voljom uzimati život, osim Onoga Koji je sve stvorio i Koji
će svemu učiniti kraj!
_________________________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 149, 7. august 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar