Osvrnemo li se na odveć zatvorena poglavlja naše prošlosti,
na prvi pogled samo će nam se kazati
kako nema vremena koje je ostalo pošteđeno teških nedaća i izazova, ali i ljudi
koji su, prispijevši u silne nevolje zbog
zuluma i nepravde što su im činjeni, svojim tragično udešenim sudbinama, ipak, nekim
čudnim moranjem u tim davno minulim vremenima ostavili postojan i svijetao trag!
Prije, evo, skoro dvije stotine godina od dana današnjeg, s teškim se bremenom
svog vremena hrabro nosio pjesnik Ilhamija, među našim svijetom veoma cijenjen i
poštovan učenjak.
Abdulvehhab ibn Abdullvehhab Žepčevi
Ilhami-baba, svijet je prvi put ugledao u Bosni,po svom rođenju u Žepču, godine 1773. Imao
je burno djetinjstvo. Ostavši
bez jasnih slika i predstava o svojoj porodici, odrastao je uskraćen za
sjećanje na lik svoga oca koji je vrlo rano napustio ovaj svijet i zamijenio ga
boljim, da bi kasnije, nakon smrti svoje majke, ostao u njemu posve sam. Dok su
drugi zazirali od škole, Abdullvehhabova žeđ za knjigom bijaše sve veća. Svojim
osobinama, predanošću nauci i sklonošću ka pjesništvu, izdvajao se među svojim
vršnjacima. Darovitošću ovog dječaka bio je zadivljen njegov učitelj, izvijesni
Hadžićerimović, odnosno "el-Hadž
Kerimi-zade", kako ga spominje u svojim spisima, koji je, vjerovatno, neko
vrijeme kao muderis radio u Žepču. Zna se također da je Abdullvehhab bio derviš,
sljedbenik tesavufskog učenja, koji je svojim raskošnim znanjima i moralnom
čistoćom bio uzor svakom insanu. Kako u to vrijeme tekije na Oglavku i
Živčićima bijahu sjedišta glasovitih sufijskih učenjaka, vrlo je moguće da je i
mladi Abdulvehab pošao put Fojnice. Pouzdanih vijesti o čovjeku koji ga je tamo
poučavao nema, ali se može pretpostaviti da je riječ o cijenjenom šejhu Husejnu
iz sela Živčića kod Fojnice. Za to vrijeme njegov duhovni život obogaćen je
novim iskustvima. U njegove ruke došao je pozamašan broj vjerskih knjiga,
posebno spisa koji su tumačili tesavvuf. I sam je, odgonetajući tajne i smisao
svijeta, posegnuo za perom i stavio na hartiju svoje prve stihove.
Razumijevajući svoj dar kao nadahnuće od Boga, uzeo je ovaj mladi derviš za
sebe pjesnički pesudonim Ilhami ili nadahnuti (ar. ilham – nadahnuće). S
nepresušnog izvora zagrabio je vodu svog pjesništva i prelio u svoje
ovozemaljsko bivstvovanje. "Hvala
Bogu", pisao je,"cjelokupno
saznanje je od Njega (...) Ne
proučavajući uopće metriku i njena pravila, počeo sam da nižem pobožne pjesme i
stihove po ovim metrima. To je posebna pažnja i dar (inajet) od Boga... Ja sam
pripadnik i dijete (evlad) Uvejsa i Hidra (sveti, odabrani Božiji ljudi,
evlije), a uputstvo (na njihov put) došlo mi je od Milostivog".
Turbe Abdulvehaba Ilhamije u Potur-Mahali u Travniku
Teške
političke prilike u Bosni i Hercegovini, koja je, tako da kažemo, bila najistureniji
serhat (granica) prema zapadnom svijetu, uvjetovale su pojavu različitih
društvenih slabosti. Na ruševinama prosvjete trijumfalno je likovalo neznanje,
a nemoral, koji je uzdrmao temelje vrijednosti u koje se do jučer gledalo s
najvećim poštovanjem, izmamio je iz mraka raznorodno krvožedno zvjerinje, okorijele
lopove, razvratnike i nasilnike, što se utrkivaše u činjenju zuluma svom ionako
podjarmljenom narodu. Ni ulema, posebno muftije, koji nisu pokazivali ni najmanje
volje da stanu ukraj ovim pošastima, ne činiše ništa da se izbave iz toga mraka.
Ilhamija, koji je u tome gledao poraz pravde i dobročinstva, pisao je:
O pametni!
Ne čudi se
ovom nasilju!
Gdje je
pravednost? Gdje su vrline u ovom času?
Ćud ovog
vremena nadvladavaju zla,
Samo jedan
tren oka stane, vrijeme ode,
Znaci da
je kraj svijeta.
Uzrok da
postane mjesto poteškoća i brige
Ne žalosti se! Ima i drugih manjkavosti
Hajde! Na
kraju će i ovaj
svijet dotrajati...
Ovi stihovi snažno su svjedočanstvo o njegovoj
privrženosti vlastitim idejama i pogledima, njegovom duhovnom životu i karakteru
izuzetne moralne čvrstine, a istovremeno, kazuju nam da je takav, skroman u svojim
željama i odmjeren u svakoj riječi, bio blizak narodu i njegov sapatnik. Ojađen
se nosio s golemom tugom i nesrećom što se zloslutno nadvila nad njegovim
narodom, pa je duboko u sebi prizivao osjećaj kako mu se primicahu posljednji
sati života. Njegovo tijelo, slabo i iscrpljeno od bolesti, bijaše na izmaku
snaga, ali ga Gospodar ipak ne uze k sebi. U međuvremenu, Iz Jedrena (Edirne),
gdje je bio carski namjesnik, u Bosnu je stigao Dželalludin Ali-paša, poslan da
umiri i pokori ovu zemlju. Nekoć je o njemu Ilhamija pisao i govorio lijepo,
jer se po dolasku u Bosnu bijaše pokazao dobrim i pravednim vlastodršcem, no,
kako ljudi umiju biti kvarljiva roba, ovaj se bešćutni vezir dao u mahnito
trijebljenje svega živoga što mu se usprotivilo i stalo na put. Oštrica njegove
sablje u smrt je odvela mnoge neposlušnike - veli narod, njih nekoliko stotina,
mahom odmetnutih aga i begova - što mu se zamjeriše svojim nelojalnim držanjem i
vlastostrašću. O njihovim glavama danonoćno je radila na zlu glasu othranjena i
mrska sorta ljudi koju svaka vlast krije pod skutama svojim, čvrsto zauzdanu
krvavim novcem i golemim posjedima
carskim. Rasute po svim mjestima ejaleta, ove su uhode potajno šaptom
obavještavale dvor o postupcima bosanske gospode i tako ih isporučivale u
sigurnu smrt. Nesretnici koji izbjegoše pašinu sablju skončaše sa omčom
svilenog gajtana oko vrata, a one, što najduže od svih tjeraše inat sa vezirovom gvozdenom
naravi, podvrgnuše teškim mučenjima i tamničkim patnjama. Ilhamiji to pričini golemo
razočarenje, jer naivno vjerovaše u dobre namjere vezira, pa se otvoreno pobuni
protiv samovolje i nečasnih rabota njegovih. Iz pera mu tad na hartiju kanuše
kobni stihovi:
Čudan
zeman nastade,
sve
zlikovac postade,
din-dušmanin
ustade,
šta
se hoće, zaboga?
Već
takata nestade,
zlo
nam svako postade,
dobrih
ljudi nestade,
šta
se hoće, zaboga?
Nije prošlo mnogo kad se glas o
Ilhamijinoj pjesmi pročuo u vezirskom gradu. Upirući prstom u Dželaludin-pašu,
znao je Ilhamija kako je dirnuo u osinje gnijezdo. Uskoro mu je prispio poziv
od vezira da dođe u njegove travničke saraje, da mu se ovaj smrtnik opravda i
pred njim traži oprosta. Svi su znali kako taj put vodi samo u jednom pravcu i
da povratka nema, ali Ilhamija za to nije mario. U pašinu dvoru dočekan je
lijepo i sa poštovanjem. I jednom i drugom bijaše to njihovo prvo i posljednje
viđenje. Paša nije krio divljenje prema hrabrom pjesniku što pred njim stoji,
pa o svemu poče otvoreno i jasno. "Pokaj se, Ilhamija!", tražio je,
gotovo moleći ga da mu udovolji zapovijesti i okani se ćorava posla. Isti onaj,
koji se surovo razračunavao sa neistomišljenicima, sada je tražio načina da
svoje goleme grijehe opravda praštajući život jednom narodnom pjesniku.
Ilhamija, kao da je to znao, najednom prekinu tegobnu tišinu i prepusti se
neizbježnom. Odbio je da se pokori. Po izričitom nalogu Dželalludin-paše, pogubljen
je bez suda i suđenja, s mnogim drugim uglednim Bošnjacima, u Travniku, godine
1821."Smrti zapravo i nema", ponavljao je u sebi dok je u ranu zoru
odvođen na mjesto izvršenja kazne i bez ikakva tereta na duši pošao svome
Gospodaru. Kismet!
Ukopan je u Travniku, u turbetu koje
je više od jednog stoljeća, sve do 1959. godine, čuvalo njegov mezar. Ovo turbe,
što se nalazilo u blizini nekadašnje željezničke stanice, temeljito je porušeno
jer su to, navodno, zahtijevale potrebe preuređenja tog kraja. Ilhamijini posmrtni
ostaci i nišani potom su prenešeni u turbe u Potur mahali, gdje se i danas
nalaze. Na uzglavnom nišanu, koji na sebi nosi lijepo načinjen derviški turban,
uklesane su riječi:
On (Bog) je vječno živ!
U času kad je u vječnost preselio
Ostadoše u tuzi njegovi prijatelji.
Sebi je otvorio vrata Božije milosti i perivoja rajskog.
A primjer mu se nije mogao naći u njegovo vrijeme.
Zlonamjerno su ga obijedili mnogi lašci.
Kada je njegovom nježnom životu prispjela jesen
Ispio je smrtnu čašu Kevsera
I umro je mučeničkom smrću
Sejjid hadži šejh Vehab
Godine 1237/1821/22
Taj spomenik,
s istim smislom i porukom kao i onog vremena kada je podizan u čast ovog velikog bošnjačkog alima, i danas stoji kao
paradigma ljudske žrtve za
bolji, uzvišeniji cilj.
Alen Zečević
____________________________________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 181, 18. mart 2016.
Nema komentara:
Objavi komentar