Fragment iz historije:
RIMSKO ILIRSKI RATOVI I BATONOV USTANAK
Prve pisane tragove o ratovima na tlu Bosne i Hercegovine nalazimo kod
starogrčkih pisaca iz 4. stoljeća stare ere, u čijim se djelima govori o
ratovima koje su bosanski starosjedioci Iliri vodili s keltskim
plemenima koja su pristigla iz daleke Galije (područje današnje
Francuske. Za povijest Bosne i Ilira sudbonosno je bilo formiranje moćnog Rimskog
carstva, imperije koja je stalnim ratovanjima i teritorijalnom
ekspanzijom pod svoju vlast stavila konglomerat naroda i plemenskih
zajednica s različitim i vrlo često niskim stepenom
kulturno-civilizacijskog napretka.
Ratovi s Rimom do 6. godine n.e.
Za održavanje Carstva u njegovoj vojno-političkoj moći, Rimljanima su
bile neophodne velike zalihe metala za izradu oružja i zlata koje je
bilo potrebno za vođenje ratova. S obzirom na to da je u Bosni, pod
vlašću bosanskohercegovačkih ilirskih plemena, tih metala bilo u
izobilju, ali i zbog činjenice da su preko njihove domovine prolazili
važni trgovački i vojni putevi prema srednjoj Evropi, Rimsko carstvo je
otvorilo poglavlje dugogodišnjih i krvavih rimsko-ilirskih ratova.
Ilirska dominacija nad većim dijelom Jadrana, putem kojeg je iz Rima
vodio put za Grčku i svijet Istoka, ubrzala je i učinila izvjesnim prva
ratna sukobljavanja rimske i ilirske flote potkraj 3. stoljeća st. e.
Ilirska država, sa središtem na obali mora od ušća Neretve do Albanije,
čiji su nosioci državnosti bili Ardijejci koji su pod pritiskom Kelta,
početkom 4. stoljeća st. e. napustili poriječje gornje Neretve i na
morskoj obali formirali Ardijejsku državu, u to vrijeme nezaobilazan
vojni i politički faktor.
Ilirska flota je nanosila velike gubitke italskim trgovcima na moru, što
je značajno ubrzalo rimsku odluku o pokretanju ratnih aktivnosti.
Pregovori koji su vođeni 229. godine st.e. okončani su bez uspjeha te su
obje strane odveli u prvi rimsko-ilirski rat. Ilire je u tom ratu
predvodila kraljica Teuta koja se nije mogla suprostaviti bolje
naoružanoj rimskoj vojsci. Pobjeda Rimljana nije značila i potpuni
nestanak ilirske države, stoga su rimsko-ilirski ratovi nastavljeni 219.
godine st.e.
pogled na tvrđavu Vranduk
Tokom trećeg ilirskog rata, koji je trajao od 171. do 167. godine stare
ere, tokom kojeg je Ilire predvodio kralj Gencije, Rimljani su porazili
udružene snage Ilira i Makedonaca. Premda su obje strane u prvim
sukobima doživjele srazmjerno velike gubitke, Rimljani su u sljedećim
ratovima ipak ostvarili značajnije uspjehe i veliki ratni plijen. O
kakvom je plijenu riječ najbolje govore podaci i zabilježena svjedočenja
rimskih analista koji navode da je prilikom pobjedonosne povorke koja
se kretala ulicama Rima samo iz kraljevske riznice proneseno 27 tovara
zlata, 19 tovara srebra, 13.000 rimskog srebrenog novca itd. Nakon što
su pred rimskom silom uzmakla obalna ilirska plemena, na udaru su se
našla plemena iz unutrašnjosti Bosne – sjeverozapadne krajeve Bosne
naseljavali su Japodi, teritorijom između rijeka Vrbasa i Bosne
dominirali su Mezeji, prostori srednje Bosne bili su naseljeni plemenima
Desidijata, u zapadnoj Bosni živjeli su Dalmati, u srednjem Podrinju
plemena Dindara, a prostore južne Hercegovine i primorja naseljavali su
Ardijejci. Dalmati, čije je stolno mjesto bio Delminium (kod današnjeg
Duvna), a koji su nastanjivali područja današnjeg Glamočkog, Livanjskog i
Duvanjskog polja te dio primorja na potezu od rijeke Krke do ušća
Neretve, bili su jedno od najbolje organiziranih i najmoćnijih ilirskih
plemena. Zbog njihove prisutnosti u primorju, gdje im je glavno uporište
bila Salona (danas Solin kod Splita), čitava provincija se nakon
uspostave rimske vlasti u njoj nazvala Dalmatia ili Dalmacija.
Počev od 156. godine stare ere i tokom cijelog stoljeća i po, Rimljani i
Dalmati su vodili ratove s različitim uspjesima. Tako su 48. godine st.
e. Dalmati u zasjedi koju su napravili u jednom klancu, nanijeli težak
poraz rimskim snagama koje su tom prilikom izgubile 2.000 vojnika.
Preostali dio rimske vojske se uz velike napore spasio i povratio u
utvrđenu Salonu na primorju koju su u ranijim ratovima oduzeli od
Dalmata. Nekoliko godina kasnije, tačnije 34. godine st. e. oporavljene
rimske jedinice su obnovile ratne aktivnosti na teritorijama koje su se
nalazile pod vlašću Dalmata i nakon nekoliko žestokih borbi uspjele
pokoriti ovo ratoborno pleme. Nakon sloma Dalmata pred rimskim legijama
su se otvorile mogućnosti zaposjedanja preostalog bosanskohercegovačkog
prostora. Međutim, preostala ilirska plemena, koja su svjedočila sudbini
Dalmata i njihovom potčinjavanju rimskoj snazi, nisu ostala ravnodušna
na činjenicu da će njihova domovina pasti u ruke tuđinske vlasti.
Vranduk, nekoć ilirska prijestolnica Arduba (izvor: Novo Vrijeme, web)
Baton ilirski
Oštro i nasilničko postupanje, zloupotrebe najviših položaja i
nametanje teških poreza, prisilno regrutiranje mladih i njihovo
odvođenje na ratišta pod zastavama Rimskog carstva, 6. godine nove ere
je dovelo do jedinstvene pobune svih ilirskih plemena. Nezadovoljstvo i
neposluh rimskim organima uprave prvi su iskazali Desidijati koji su
naseljavali područja današnjeg Sarajeva, Zenice, Visokog, Kiseljaka, Fojnice i Glasinca. Za njihovim
primjerom su pošla i preostala bosanskohercegovačka ilirska plemena što
je rezultiralo jednodušnim oružanim otporom na čijem čelu je stajao
Baton, poglavica Desidijata, kojem su rimski pisci pripisivali izuzetne
ratničke vještine, hrabrost i odlučnost. Ujedinjeni pod prijetnjom
potpunog nestanka njihove domovine snage ilirskih plemena su za kratko
vrijeme, prema bilježenjima rimskih historičara, okupile silu od oko
200.000 ustanika pješaka i 9.000 konjanika.
Predvođeni vođom Batonom, za kojeg su Rimljani znali da je odličan
strateg i autoritet, Iliri su neprijateljskoj vojsci nametnuli rat,
organizirajući operacije po teško pristupačnom planinskom terenu.
Razmjeri Batonovog ustanka, čijom su organiziranošću i uspjesima bili
iznenađeni i sami Rimljani, u jednom su trenutku prijetili potpunim
rasulom rimskih vojnih jedinica. O stanju i položaju rimskih legija na
bosanskom tlu na kojem je svakim danom bjesnila bespoštedna borba
domicilnog stanovništva i okupatorskih odreda, bio je upoznat i car
August, koji je prilikom svog očajnog obraćanja Senatu izjavio da će se
ustanici, ako se ne poduzmu krajnje mjere, za nekoliko dana naći pred
Rimom. U nizu mjera koje su poduzete, donijeta je odluka da se na
ratište pošalju najiskusniji i najbolji rimski generali: Germanik,
Tiberije, Lepid i drugi, u vojnu služnu pozvani su veterani, a vazalni
kraljevi su bili obavezni poslati pomoćne vojne snage.
U međuvremenu, dok se Rimskim carstvom širila vijest o porazima i
razbijala iluzija o nepobjedivosti rimskih legija, u Bosni su svoje
živote ostavljali mnogi rimski legionari. Ustanak koji je u prvobitnim
vojnim planovima Rimljana tretiran kao bezazlen i neorganiziran ustanak,
čije se suzbijanje i konačan slom trebao desiti u krvavom gušenju, ušao
je u treću godinu i postao najozbiljnija prijetnja za unutrašnji
poredak Carstva. To je bio glavni razlog zbog kojeg je car August donio
odluku da se 15 od 25 legija (s koliko ih je tad raspolagalo Rimsko
carstvo) povuče iz drugih pokrajina i prebaci na ilirsko ratište. Time
je pred ilirskim ustanicima formirana najmoćnija vojska tadašnjeg
svijeta. Osim činjenice da se pred njima nalazio brojčano nadmoćniji
protivnik, koji je slanjem dodatnih legija protiv njih mobilizirao dvije
trećine ukupnog rimskog vojnog potencijala, ustanicima je usljed
trogodišnje zapuštenosti obradivih površina prijetila i potpuna
nestašica hrane.
zidinama opasan, Vranduk
Koristeći probleme u redovima ustanika rimska vojska je bilježila velike
uspjehe na bojnom polju. Konačnom slomu Batonovog ustanka značajno je
doprinijela i izdaja istoimenog breučkog vođe iz Panonije koji je
odustao od oružanog otpora nakon što je od Rimljana dobio obećanje da će
ga proglasiti kraljem njegovog plemena. Baton, istinski vođa ustanka,
pronašao je i kaznio izdajnika, ali je to bilo nedovoljno da se spriječi
potpuno rasulo ustaničkih snaga.
Arduba – tu se sve završilo!
Posljednje organizirane akcije otpora Rimljanima pružili su
Desidijati boreći se s neprijateljem oko zidina svog posljednjeg
uporišta Ardube (za koju se smatra da se nalazila na prostoru današnjeg
Vranduka kod Zenice). Preostali ilirski ratnici, suočeni s neminovnošću
potpunog poraza i sigurne smrti, međusobno su se poubijali kako ne bi
živi pali u ruke Rimljana, a žene i djeca, koji su ostali potpuno
nezaštićeni, svoje su živote okončali bacajući se u rijeku ispod zidina
grada. Vođa ustanka Baton zarobljen je u jednoj tvrđavi. Prilikom
ispitivanja pred rimskim generalima, na pitanje Tiberija zašto je
podigao ustanak protiv Rima, Baton je rekao: “Sami ste krivi, jer ste
našim stanovnicima slali vukove umjesto pasa”. Zadivljen Batonovom
hrabrošću pobjednik mu je poštedio život i deportirao ga u Ravenu
(Italija) gdje je živio do svoje smrti.
Slomom ilirskog ustanka 9. godine n. e.
na bosanskohercegovačkom prostoru je uspostavljena trajna rimska vlast.
Cjelokupno vojno sposobno ilirsko stanovništvo obavezano je služenjem
višegodišnjeg vojnog roka (trajao je čak od 30 do 40 godina). Ilirski
mladići su svrstavani u posebne vojne jedinice (auxiliae), imenovane
prema imenu plemena iz kojeg su dolazili. Tako su Iliri, daleko od svoje
domovine i porodica, primorani služiti rimskoj vojsci i interesima
Rimskog carstva, ostavljali svoje kosti u tuđim zemljama.
_____________________________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 141, 5. juni 2015.
Nema komentara:
Objavi komentar