GDJE SU DVORI BOSANSKE KRALJICE KUJAVE?
Nema mjesta u našoj zemlji za
koje se ne veže barem jedna nerasvijetljena ili nedorečena priča iz duboke
prošlosti. Ljudska mašta, kojom su obogaćene mnoge ovdašnje narodne predaje, u čovjeka
je usadila težnju za saznanjem o činjenicama koja će ugasiti žeđ njegovoj
znatiželji. Jedno od tih mjesta je brdo Vrana, smješteno pred samim ulazom u kakanjsku
dolinu,koje svojom prošlošću i narodnim predanjima stoljećima predstavlja
neotuđivi dio historijskog portreta bosanske kraljice Kujave. A ko je, zapravo,
bila Kujava?
"Stephanus Ostoja rex Bosnæ cum uxore regina Kujava", u prijevodu, "Stjepan
Ostoja, kralj Bosne, sa suprugom, kraljicom Kujavom", riječi su iz
povelje Stjepana Ostoje predatoj Dubrovčanima. One su prvi spomen imena
kraljice Kujave, i govore da je suprugom bosanskog kralja postala prije 5.
februara 1399. godine. Za razliku od Ostojine prve supruge, Vitače, koja
nije bila iz roda "odabranih",Kujavino plemićko porijeklo, o kojem je
dobro upoznat bio i sam kralj, učinilo ju je dostojnom kraljičine krune. Pavle
Radenović, njen bliski rođak i utjecajni bosanski knez, nije skrivao
nezadovoljstvo ovim brakom, ali je računajući s interesom koji bi mogao ostvariti vežući se za
vladarsku porodicu, ipak, dao svoju saglasnost za njegovo zaključivanje.
Uz
Ostoju, koji je 1398. godine po prvi put proglašen za kralja, nosila je Kujava čast
bosanske kraljice sve do 1404. godine, kada je poslije zavjereničkog sastanka
bosanske vlastele, održanom krajem mjeseca maja u Visokom, zajedno sa svojim
suprugom svrgnuta s vlasti. Istoga mjeseca digao je Hrvoje Vukčić vojsku i
došao pod kraljevski grad Bobovac, u kojem su se nalazili Ostoja i Kujava sa
djecom. Pritisnut sa svih strana Ostoja se dao u bijeg na ugarsku stranu,
ostavivši iza sebe nezaštićenima suprugu i djecu.
Jedan politički sukob, koji je
u sjenu bacio sve druge događaje tog vremena, bila je borba za prijesto vođena
između legalnog bosanskog kralja Tvrtka II i agilnog pretendenta Stjepana
Ostoje. Ovaj drugi, našavši se u prostoru između želje ugarskog kralja
Sigismunda da se kruni bosanskom krunom, i odlučnog Tvrtka II koji se svim
silama nastojao održati na vlasti, prigrabio je za sebe najviše koristi. Želje
su jedno a realnost drugo, shvatio je na koncu i sam Sigismund, koji se morao
složiti s Ostojinim povratkom na bosanski tron 1409. godine. I dok se Bosnom
širila vijest o "izmirenju ugarskog kralja s gospodom Bosne", jedini
kome ponos nije dozvoljavao da se pokori Sigismundu bio je Tvrtko II. Njemu su,
posve usamljenom u takvom izboru, vrata kraljevskog dvora bila zatvorena. Tamo
je bilo mjesta samo za jednog, Ostoju, i njegovu suprugu, novu bosansku
kraljicu, Kujavu, koja se se po drugi put vratila na čelo bosanske države.
brdo Vrana, pogled sa nešto niže Visočice, u dobujskom polju, kod Kaknja
Rat dvoju kraljica
U Bosni tog doba, gdje su se
prilike mijenjale svakim danom, neprikosnovena vladavina preko noći je mogla
biti dovedena u pitanje. Kraj Ostojinog i Kujavinog braka ozvaničen je 1415. godine, neposredno
poslije nasilne smrti Kujavinog rođaka Pavla Radenovića. Godinu dana kasnije,
kada je umro Hrvoje Vukčić Hrvatinić, srce bosanskog kralja Ostoje pripalo je udovici
i splitskoj vojvotkinji, Jeleni Nelipčić. Kruna bosanske kraljice, koja je
čekala novu vlasnicu, postala je prva Jelenina želja. Njihov brak sklopljen je,
vjerovatno, u ljeto 1416. godine. Premda se Ostoja vidno zanimao za pravo
nasljedstva imovine i posjeda Jeleninog bivšeg supruga, ipak, ženidba sa
Jelenom nije mu donijela nikakav značajniji uspjeh u tom smislu. Ostojin brak
sa Jelenom Nepličić, treći u nizu, izazvao je oštro negodovanje i osudu njegova
sina Stjepana Ostojića, razočaranog i povrijeđenog očevim postupkom odbacivanja
svoje majke Kujave. Zbog toga su svi njegovi istupi u političkom životu bili
usmjereni protiv oca i njegovih
pristalica, posebno njegove nove životne saputnice Jelene, koja je označena kao
prvi cilj dugo pripremane Kujavine osvete. Povoljan trenutak za obračun sa
Jelenom nastupio je septembra 1418.
godine, kada je nakon samo dvije godine provedene u bračnoj zajednici sa
Jelenom ovaj svijet napustio kralj Stjepan Ostoja. Njega je naslijedio sin
Stjepan Ostojić, čije je ranije držanje i odnos prema kraljevskom paru, a
posebno njegova ovisnost o majci, davalo aktuelnoj kraljici dovoljno razloga za
strah i strepnju.
Sukob dviju vodećih žena, koje
su smatrale da im podjednako pripada pravo na krunu, u Bosni je izazvao velike
nemire. Ipak, u nedostatku snažnije podrške svi Jelenini napori ostali su uzaludni, a njen život ostavljen na
milost i nemilost suparnici žednoj krvi. Jedna dubrovačka vijest od 11. jula
1419. godine bilježi Jelenu »…bivšu
kraljicu bosansku…«, koja je bila carceratam
(zatvorena). Pobjednici nisu oklijevali u namjeri da se domognu ostavštine
poražene. Februara iste godine, dakle nekoliko mjeseci prije ove vijesti,
Stjepan Ostojić je u Dubrovniku tražio da mu se kuća i svi posjedi Hrvoja
Vukčića predaju kao »kraljevska dobra«, tvrdeći da oni ni po kojem osnovu ne
pripadaju Jeleni, kao Hrvojevoj udovici, nego njemu. Od tada, Jeleni se gubi svaki trag. Njeno duže izbivanje
iz političkog života Bosne može se objasniti pretpostavkom da je,
najvjerovatnije, svo to vrijeme provela u zatočeništvu. Nešto kasnije, tačnije
1. marta 1423. godine, ponovo u jednoj dubrovačkoj vijesti, konačno je
pristigla posljednja riječ o kraljičinoj sudbini. Njen sadržaj otkriva da je
Jelena umrla godinu dana prije, i da je
bila ubijena. Da je kraljica Kujava učinila sve kako bi ubrzala njenu smrt,
nije teško zaključiti.
Brdo Vrana
Dolazeći s juga gradu Kaknju,
pri samom ulasku u prostrano dobujsko polje, na oko par stotina metara
udaljenosti od današnjih zidina Termoelektrane, prilaze ovom kraju budno čuva
brdo koje se od starine naziva Vrana. Ko je i kada ovom gorostasu nadjenuo takvo
ime ne zna se, ali se već pri prvom pogledu usmjerenom prema njemu iz ravnice
kroz koju protječe rijeka Bosna, može jasno vidjeti zašto ga tako nazvaše.
Široki obronci i strme padine prekrivene gustom šumom, okrenute sjeveru i jugu
u simboličnom rasponu ptičijih krila, podsjećaju na zlokobnu vranu koja će,
čini se, svakog časa da poleti u nebo.
Ali, ono zbog čega je ovo
uzvišenje tako posebno jeste priča o rezidenciji bosanske kraljice Kujave koja
je, govore stari ljudi, bila izgrađena na samome vrhu, gdje se i danas,
navodno,ljudskom oku ukazuju ostaci tog
drevnog zdanja. O njemu nam ne govore nikakvi pouzdani historijski podaci,
sačuvani u vidu opipljivih listina povelja bosanskih vladara ili drugih pisanih
tragova načinjenih u dvorskim kancelarijama. Cijeloj priči osnovu daje
činjenica da se na jugozapadnom dijelu brda, u neposrednoj blizini platoa,
danas nalazi naselje koje u korijenu svoga imena čuva uspomenu na ovu bosansku
kraljicu – Kujavče. To nije slučajnost, reći će najstariji mještani sela, jer se na jednoj od čajri, koja počinje iznad posljednjih
kuća, krije tajni izlaz koji je kraljica koristila za bijeg u slučaju rata ili
neke druge opasnosti. Drugi će, pak, otići korak dalje, tvrdeći da je na vrhu
Vrane, u neka davna vremena, postojalo pristanište za brodove koji su se vezali
za masivne livene halke. Zbog toga
se, vele, livade s onu stranu Vrane zovu Zalađe (Za-lađe). Tu predaju, ipak,
treba smjestiti u nešto bližu prošlost, kada je u srednjem vijeku, možda baš u
doba kraljice Kujave, na Vrani bila gradina koja je nadzirala put iz pravca Donjeg
Kaknja, preko dobujskog i kujavičko-papratničkog polja, te dalje prema južnom
izlazu. Taj put podudarao se sa starom rismkom kaldrmisanom trasom koja je
prolazila kroz naselje Vina, odnosno ulicu Vinski put, i išla dalje preko
Banjevca u pravcu Visokog.
Ove zanimljive pripovijesti
oduvijek su mi privlačile pažnju, a moje
zanimanje za brdo Vranu, koje svakog dana barem jednom dokučim pogledom, bivalo
je sve većim. Tako i danas, pri svakom polasku u obilazak ovog brda, kao po
nekom nepisanom pravilu, tragam u nadi da ću negdje, na nekom mjestu,
slučajno, pronaći i najmanji trag koji bi potvrdio istinitost svih tih divnih priča.
____________________
objavljeno u: Novo Vrijeme, dvobroj 155-156, 18. septembar 2015.
