Husein-kapetan Gradaščević, sanjar bosanske slobode (I)

         Jedno ime trajno je ispisano zlatnim slovima u historiji Bosne i Hercegovine. Ime  je to čovjeka koji je, boreći se za slobodu svoje zemlje, ustao na bunu i iskazao neposluh sultanu, ime koje našoj domovini služi na čast, a našem narodu na ponos – narodni prvak, Zmaj od Bosne, Husein-kapetan Gradaščević.

       Husein, sin Osman-kapetana i Melek-hanume, rođen je u Gradačcu 1802. godine u porodici Gradaščevića, koja je slovila za jednu od najutjecajnijih begovskih porodica u Bosni. Osim Huseina, Osman-kapetan je imao još šestericu sinova: Murat-bega, koji je oca na kapetanskoj dužnosti naslijedio 1812. godine, Hamza-bega, koji je umro još za očeva života, Osman-bega, koji je titulu paše dobio zbog zasluga u ratu protiv Srbije 1813. godine, Muharem-bega, Ibrahim-bega i Bećir-bega. Porodična kuća Gradaščevića u kojoj je rođen Husein nalazila se u blizini gradačačke kule. U njoj je još kao dječak, slušajući pripovijesti svoga oca Osmana i proslavljene braće Murat-kapetana i Osman-paše o njihovim pobjedonosnim pohodima protiv ustanika u Srbiji s početka 19. stoljeća, rasplamsavao u sebi ratnički duh. Bez oca je ostao vrlo rano, kada je imao svega deset godina. Nakon očeve smrti o njegovom je odgoju brinuo Murat, najstariji mu brat, znan kao pošten i pravedan kapetan, koji je "u svakoj prigodi štitio raju i sirotinju od nasilnika i gulikoža". Ne štedeći novca, doveo je Huseinu najbolje učitelje, među njima svog privatnog pisara Mula Mestvicu, koji ga je poučavao arapskoj kaligrafiji. Drugu, onu nježniju stranu njegove ličnosti, na sebe je preuzelo jedino žensko u njihovoj kući, majka Melek-hanuma koja je, obasipajući pažnjom svog budućeg junaka,  u njemu istovremeno odgajala mladića izvanrednih manira. Takvog ga je upamtio i Bartolomeo Kunibert, njegov savremenik i hećim, koji je o njemu sačinio ovaj vrijedan zapis: "Husein-kapetan imađaše 30 godina; stas mu bejaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmeh pun draži i tuge, njegove oči natkrivljivahu guste i ukrštene obrve, beloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke no  onaj ponositoga, surovoga i poludivljega Bošnjaka. Jedva bi se moglo verovati da se pod ovim nejakim i nežnim telesnim sastavom mogla skrivati onako krepka duša, vojnički darovi, velika taština, a naročito lična hrabrost, doterana ponekad do drskosti. Iskren i marljiv muslomanin, on je brižljivo vršio spoljne obrede svoje vere i pretpise Korana; ni za šta na svetu ne bi on propustio onih pet molitava dnevno, oštro pretpisanih svakome muslomaninu i od čega ga ništa ne može osloboditi; šta više često su ga viđali kako za vreme razgovora okreče oči k nebu i ponavlja sa svim tiho poneku molitvu ili stihove   iz Korana; i protivu opštega običaja svojih sunarodnika uzdržavaše se on brižljivo od raznih vinskih i alkoholnih pića, zabranjenih zakonima islamizma". 

 kula Husein-kapetana

        Mladi Husein, koji je imao ogromno bogatstvo i nemali broj posjeda, bio je odlična prilika za žensku čeljad iz drugih begovskih porodica. Ni on, svjestan svog statusa i ugleda koji uživa njegov plemićki rod, ništa nije prepuštao slučaju, pa je i sam među njima tražio najbolju za sebe. Huseinovo srce naposljetku je pripalo najsretnijoj od svih mirazdžijki, Hanifi, djevojci iz porodice Begzadića iz Dervente, čiji je brat, derventski kapetan Mahmud-beg, u godinama koje su uslijedile stajao na bojnom polju rame uz rame sa Husein-kapetanom. Nije prošlo mnogo kad su dobili i prvi plod svoje ljubavi, sina Muhameda, koji je po svoj prilici rođen 1821. godine, što će reći da se Husein vrlo mlad oženio.

        Husein je svoje djetinjstvo i mladost proveo u burnim vremenima. Baš u to doba Bosnom je strah i strepnju sijao valija Dželal-paša, surove naravi i omražen među  bosanskim ajanima, čovjek koji je, kako se u narodu pričalo, posjekao i na onaj svijet poslao preko pet stotina neposlušnih ajana i begova. U toj krvavoj kažnjeničkoj misiji život je izgubio i Huseinov brat Murat-kapetan kojeg je, za primjer drugima koji se usude poći putem nepokornosti njegovim naredbama, 1820. godine otrovao bešćutni Dželal-paša. To, međutim, ovom krvniku ne bi dovoljno, pa vlastoručno potpisanom bujuruldijom naredi da se od nesretnog Murat-kapetana oduzme sva životna stečevina  i stavi u državni posjed, a njegovim nasljednicima ostavi dvadeset hiljada groša, tek toliko da licemjerno "ublaži" njihov gubitak. Tragična sudbina njegova brata, kojeg je naslijedio na kapetanskoj stolici, bez sumnje duboko je potresla Huseina. To je bio jedan od razloga što je s nepovjerenjem dočekao novog bosanskog namjesnika Abdurahim-pašu, prema kojem je postupao krajnje pragmatično. Poslan u Bosnu da u djelo provede strogo naređenje carigradskog dvora i ukine janjičarski red u ovoj pokrajini, namjesnik se suočio sa prijetnjom oružanog otpora nezadovoljnih janjičara. Već tada je Husein-kapetan stekao reputaciju jednog od najistaknutijih bosanskih prvaka. Oni koji su pratili razvoj događaja tvrdili su u svojim izvještajima da je Husein-kapetan stao uz janjičare, poručujući da će s arsenalom od tri do četiri hiljade pušaka sravniti sa zemljom sve njihove protivnike. Ipak, do njegove odlučnije intervencije nije došlo. 

 kuća u kojoj je rođen Husein-kapetan

         Za jedanaest godina, koliko je proveo na čelu Gradačačke kapetanije, marljivo je Husein-kapetan radio na podizanju mnogih građevina. Živa graditeljska djelatnost, koja se razvijala zahvaljujući velikim novčanim sredstvima, najvećim dijelom bujala je na području Gradačca. Posebno je zanimljiva prošlost gradske tvrđave koja je podignuta na malom i strateški znakovitom uzvišenju, s kojeg se ljudskom oku pruža bajkovita, kao na dlanu podastrijeta panorama grada. Iza njenih zidina kula je visoka i bijela, u narodu zvana kulom Husein-kapetana Gradaščevića. Je li i kad ovu kulu prema svojoj volji dao izgraditi Husein-kapetan, ne zna se, ali je gotovo izvjesno da je za vrijeme svoje uprave vršio određene gradnje i prepravke na njoj. U njenoj je blizini, prema Huseinovom nalogu 1824. godine, izgrađena kamena, više od dvadeset metara visoka sahat-kula. U selu Čardak, udaljenom oko osam kilometara od Gradačca, gdje je imao svoje posjede, Husein-kapetan je jedan dio zemljišta opasao dubokim hendecima koje je ispunjavala voda i od njega načinio vještački otok. Tu, na jednom od brežuljaka izgradio je veliki, sedamaest metara dug dvorac, za koji će neki reći da je bio ljepši i od onog u Gradačcu. Najznačajniju građevinu podigao je Husein-kapetan 1826. godine ispod same gradske kapije, na oko pedeset metara daleko od zidova stare tvrđave. Bila je to, prema osnivačevom imenu nazvana, Husejnija, džamija impozantnih dimenzija i ljepote, s jednom velikom kupolom i tri manje nad džamijskim trijemom, iznad kojih je ponosno, kao prstom u nebo upirala, dvadeset i pet metara visoka bijela munara. Iznad ulaza u džamiju sitnim nesh-talik pismom uklesan je natpis:

Kako su lijepi mihrab i minber džamije osvjedočenih vjernika,

Čija izvanredna kupola se može porediti sa "Bejti-mamurom".

Vrijedne hvale su bogomolje gdje god se nalazile,

A posebno kupolama presvođena mjesta, gdje se pada ničice.

Svakodnevno se na bogomolje prosipa obilna milost,

Jer su to mjesta i bogomolje pobožnih.

Priznati se mora da je za podizanje ovakve bogomolje

Potrebna uputa Božija i njegova pomoć.

Nastojanja savremenika ostala su bezuspješna,

Jer slično nije vidio ni onaj ko je mnogo putovao.

Sretni emir kapetan tvrđave Gradačca.

Od Boga je upućen i pomognut za ovakvu gradnju.

Pridružujući se čestitanju njezina dovršetka, evo kronograma,

Krkleri rekoše: "Ovo je lijepa džamija i dom vjernika"

Godina 1242. (1826)

       Kao kapetanu, Huseinu je bilo mrsko činjenje nepravde i zuluma. Osim što je dao silan novac da se izgrade njegovi hajrati, Husein-kapetan je novčano pomagao i dozvole izdavao za gradnju mnogih objekata od opće koristi stanovnicima njegove kapetanije. Po dobrom su ga pamtili katolici iz sela Tolise, gdje je, kako bilježi Julijan Jelenić, 1823. godine izgrađena prva zgrada za potrebe katoličke pučke škole u kojoj se školovalo 120 djece, a zatim i jedna katolička crkva u kojoj je na molitve dolazilo oko 1500 ljudi. Pritom nije mnogo mario za kaznu, jer je sve dozvole tim ljudima izdavao na svoju ruku, a ne prema naređenju i carskim pečatom ovjerenom beratu.

Alen Zečević

(Nastavit će se...)

___________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 177, 19. februar 2016.

Naša posla!

NAŠA POSLA

       ''Biće ljepše'', bile su riječi meni nepoznatog mladića, očigledno domaćeg čovjeka, Sarajlije, koje sam načuo probijajući se kroz gusto nabijenu masu posmatrača okupljenih oko baščaršijskog Sebilja. Moja skromna saznanja o dugo najavljivanim radovima na uređenju Baščaršije, koji su, s obzirom na utisak koji je sa sobom donio spomenuti mladić, očigledno uveliko bili u toku, nisu mi davala za pravo da Sarajevu okrenem leđa a da svojim očima ne zraknem šta i kako se to radi.

        U međuvremenu, što zbog hladnoće, što zbog prašine i iritirajuće buke priručnih pila, razišla se svjetina za svojim poslom. Oko Sebilja ostali samo radnici. I ja, tek prispio, sa strane. Razvučena traka, slična policijskoj, trebala je, valjda, znatiželjne poglede držati dalje od mjesta izvođenja radova, ali je na nekoliko mjesta pokidana taman toliko da se može napraviti korak-dva naprijed. Izbliza je sve drukčije. Vidiš ono što nisi i čuješ ono što ne trebaš. Tu su gomile neuredno naslaganog, moderno obrađenog kamena koji čega da bude položen po starim čaršijskim tlima, kante, dvije mješalice, daske i letve za šalovanje, jedan kombi. Radnika nije bilo mnogo. Svega šesterica. Vrijedni su, mora im se priznati, jer one silne količine svježeg betona nisu se spravile i izlile same od sebe. Ali, moranje je čudo!

Baščaršija, nekad...

        Lažem, bilo je tu, istina malo visočije, nekoliko desetaka očiju. Svuda okolo, raspoređeni na strateškim mjestima, sa zadimljenih krovova kuća i aščinica radnike su prijekim pogledima promatrali poplašeni golubovi. Za razliku od mene koji ovdje dođe rijetko, svega jednom ili dvaput u mjesecu, njima što svoj životni vijek provode ovdje, više na zemlji negoli u letu, mnogo je teže palo ovo iznenadno havarisanje. Tu, najednom, nastade sukob interesa. Inat osvetnički raspoloženih ptica podiže u nebo veliko jato i one se poput kamikaza fanatično obrušiše prema uglačanoj površini friškog betona. U naletu koji je trajao svega nekoliko sekundi sve je bilo prekriveno otisicma tankih ptičijih nožica. ''Daj, j... ga ti, pripazi malo'', počeše se između sebe optuživati radnici, ''ovako nećemo do sutra!''. Žao mi bilo i jednih i drugih. Poslije dužeg suzdržavanja začulo se i prvo stidljivo podsmjehivanje nekoliko prisutnih penzionera. Naša posla! Samo nekoliko minuta kasnije, kad je ljudska ruka sve opet lijepo poravnala i dovela pod konac, golubovi izvedoše još jednu diverziju i ponovo udesiše cijelu stvar. A onda je uslijedila salva novih psovki. Dalje više nisam mogao gledati. Ni slušati.

         Radovi su uskoro privedeni kraju i svi su telali na sav glad dijelili vijest kako je Baščaršija zablistala u ''novom ruhu''. Šta im je značilo to što su nazivali novim ruhom, nije mi posve jasno. Ja sam to ovako vidio. Neugledan kamen prikrio je tragove stare kaldrme koja je, u kakvom god da je stanju bila, davala ovoj čaršiji karakter i životni damar. Takvu je pamti i glasoviti putopisac Evlija Čelebi, koji je pišući o šeher Sarajevu izdvojio ovu lijepu čaršiju s njenih hiljadu i osamdeset dućana, veoma privlačnu i izgrađenu po planu. Ali, ko još od naših samoukih vlastodržaca zna za Evliju, a još manje za memoare izašle iz njegova pera? Evlija nije podoban. Elem, priče i odozgo naručeni hvalospjevi o zaslugama kulturno osviještene elite trajali su samo jedan dan, a već sljedećeg su u javnost pristigle i prve slike s prizorima parkiranih automobila oko baščaršijskog Sebilja. Prešućeno je ovdje mnogo toga, pa će biti i ovo. Za mnoge je sve ostalo isto, nepromijenjeno, čak ljepše. Ali, ''sto ljudi, sto ćudi'', uvijek je bilo, pa neka svako prema svom nahođenju i ukusu uzme kako hoće!

 Baščaršija, danas...

        Za ljude ne znam, ali golubova je sve manje. Da tako bude pobrinula se Općina Stari Grad, koja je baščaršijskim letačima najavila bespoštednu borbu postavljanjem nekih čudnih zaštitnih iglica na Sebilj, a na grane starog jablana, koji se nalazi odmah pored, instaliranjem kojekakvih ultrazvučnih naprava koje, navodno, drvenu klupu trebaju da zaštite od tvrdokornog ptičijeg izmeta. Golema je to i ljuta nevolja bila! Jedina koja se tome donkihotski suprotstavila, barem onoliko koliko joj to njena kakva-takva građanska prava dozvoljavaju, bila je imenom i prezimenom Naida Kurdija, rođena Sarajka koja, kako čujem, od ponedjeljka do petka, ne štedeći se na ovom hladnom vremenu, po nekoliko sati stoji ispred Sebilja, među desecima svojih sugrađana neumorno prikupljajući potpise kako bi se ona silna čudesa tehnologije uklonila sa Baščaršije. Šta će i hoće li od svega toga nešto biti, ne znam, ali kao čovjeku mi je ugodna obaveza kazati da je svakom bila grehota ne podržati ovaj plemeniti akt. 

          Eto, zato mi se ova dogodovština o sukobu baščaršijskih golubova i izvršioca ovog strašnog naloga urezala u sjećanje. Mahluk ko' mahluk, navikao na čovjeka. Njega nizašta ne pitaju. Da se, kojom srećom, ta pernata stvorenja umiju sporazumjeti sa ovim našim insanom, shvatila bi da i među nama, u najvećem broju, ima onih koji se također nizašta ne pitaju. I njima bi, siguran sam, bilo lakše.

Alen Zečević

___________________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 175, 5. februar 2016. godine.

Moć i obijest velikog vezira Rustem-paše Opukovića (2. dio)

         Čim se pročula vijest o sudbini nesretnog princa, janjičari su digli pobunu zahtijevajući da se kazni veliki vezir Rustem-paša, čijim je intrigama pripisan tragični događaj. Međutim, Rustem-paša je, usprkos privremenom oduzimanju državnog pečata, ostao nedodirljiv. Njegovoj moći, činilo se, nema kraja. Na ljeto 1556. godine, u julu mjesecu, dovršena je šest godina ranije započeta gradnja džamije Sulejmanije, najljepše džamije u prijestolnici, za koju sultan nije žalio više od sedam stotina hiljada dukata. Sultanija Hurem, žena koja se svojom ljepotom i talentom od robinje podigla do Sulejmanove supruge, nije doživjela nasljeđivanje prijestolja jednog od svojih sinova. Umrla je dvije godine nakon gradnje Sulejmanije, aprila mjeseca 1558. godine. Duboko potresen njenom smrću, odlučio je Sulejman njeno tijelo ukopati u turbe sagrađeno uz Sulejmaniju. Nakon smrti Hurem sultanije i borbe prinčeva Selima i Bajezida za prijestolje, nakon kojih je princ Bajezid doživio sudbinu kao i njegov brat Mustafa, Rustem-paša je slovio za najmoćnijeg čovjeka u Carstvu. 

         Rustem-paša je imao dva sina i jednu kćerku koja je bila udata za velikog vezira Ahmed-pašu. Mustafa-paša, jedan od Rustemovih sinova, koji se neko vrijeme nalazio na položaju kliškog sandžak-bega, život je izgubio zajedno s Hasan-pašom Predojevićem u bici pod Siskom 1593. godine. S obzirom na to da je imao velik utjecaj u osmanskoj upravi, direktno se miješajući u odluke donošene na carskom divanu, omogućio je trojici svoje braće da budu imenovani na značajne položaje u Bosni. Sinan-paša, nakon što je neko vrijeme bio na položaju hercegovačkog sandžak-bega (od 1549. do 1574. godine), Rustem-pašinin zauzimanjem postavljen je za admirala osmanske flote (kapudan-paša). 

           Drugi Rustemov brat, Mehmed-paša, u narodu poznatiji kao Karađoz-beg, jedan je od najznačajnijih mostarskih vakifa. Za svoga života podigao je mnogo objekata u Mostaru, od kojih je najpoznatija Karađoz-begova džamija koja i danas krasi ulice ovog hercegovačkog grada. Rodbinske veze s velikim vezirom Carstva sigurno su utjecale na to da se Karađoz-beg postavi za nadzornika radova na izgradnji čuvenog Starog mosta. S obzirom na to da je gradnja mosta počela iste godine kad je završena gradnja Karađoz-begove džamije (1557), velika je vjerovatnoća da je na obje građevine radio isti graditelj mimar Hajrudin, koji je još prije započinjanja gradnje Starog mosta radio u Mostaru. Njemu je u ruke ovaj delikatan zadatak povjerio njegov učitelj i vrhovni graditelj Osmanskog carstva u Sulejmanovo doba, mimar Sinan. Prema tome, jasno je da je Karađoz-beg bio u tijesnim vezama s dvorom, posebno sa svojim bratom Rustemom.  

Brusa bezistan u Sarajevu

          I sam Rustem-paša je bio veliki vakif. Znameniti turski arhitekt mimar Sinan mu je izgradio 19 objekata - džamiju, mesdžid, dva turbeta, medresu, imaret, devet karavansaraja, hamam i dva saraja. Od svih spomenutih građevina najljepša je Rustem-pašina džamija u Stambolu kraj Tahta Kale, koja se svrstava među najljepše spomenike arhitekture Istanbula. Značajan dio svog blaga utrošio je na vakufske objekte podignute u Ruščuku i Hami. U Sarajevu, mjestu svog rođenja i djetinjstva, Rustem-paša je izdvojio novac za izgradnju čuvenog Brusa-bezistana, nazvanog po svili iz Bruse koja se u njemu prodavala. U ''Glasniku Zemaljskog muzeja'' zabilježio je Mustafa Hilmi da ''u ovom bezistanu imade jedna magaza uprav pod svodom magju četiri stuba, na kojima svod stoji. U toj magazi čuvani su u staro doba znameniti spisi i povelje, što su dolazile Bošnjacima''. Rusremovim zalaganjem i novčanim sredstvima izgrađen je veliki kameni most preko rijeke Željeznice na Ilidži i pored njega jedan han, čime se cijelo naselje počelo intenzivnije razvijati. Rustem-pašin most imao je petnaest lukova, što ga je činilo jednim od najdužih mostova u Bosni i Hercegovini. Prema volji osnivača, most je izdržavan prihodima od Brusa-bezistana i hana u Sarajevu. 

           Tokom petnaest godina, koliko je trajalo njegovo vezirovanje, koristio je Rustem-paša sve prilike i neprilike da sultanu i sebi, ali na račun carske riznice, prikupi blaga u neslućenim količinama. On je bio prvi koji je kupovinom položaja doprinio sve češćoj pojavi potkupljivosti u državnoj upravi. Sulejmanova politika mudre ekonomije postojala je još samo na papiru, jer je Rustem-paši dozvolio da sva dobijena imanja i posjede preda u vakuf kako se ona ne bi mogla prodati. Time je Rustem-paša za svoju obitelj osiguravao korist koja je godišnje donosila prihod u iznosu od deset miliona akči, odnosno dvije stitine hiljada dukata. Iza Rustem-paše ostalo je bogatstvo kakvo do tada nije ostavio nijedan veliki vezir. Evo šta je od toga na svom dugačkom spisku pribilježio Joseph von Hammer:'' 815 imanja po Rumeliji i Anadoliji, te 476 mlinova, 1.700 robova, 1.900 bojnih konja, 1.106 deva, 5.000 sašivenih kaftana i počasnih odijela, 8.000 turbana, 1.100 kapa od zlatne tkanine, 2.900 pancir-košulja, 2.000 oklopa, 600 srebrom okovanih sedala, a 500 otpočenih zlatom i dragim kamenjem, 1.500 posrebrenih kaciga, 130 pari zlatnih uzengija, 760 dragim kamenjem otpočenih sablji i 1.000 srebrom okovanih kopalja, 800 Kur'ana, od kojih je 130 ukoričeno dragim kamenjem, 5.000 knjiga različitog sadržaja, 78.000 dukata, 32 draga kamena, čija je vrijednost bila 112 tovara, tj. 11.200.000 akči, u čistu srebru 1.000 tovara, tj. 100,000,000 akči ili 2,000,000 dukata''. Još za svog života dao je sagraditi sedam kula u koje je ostavljao novac za posebne prilike, a na jednoj od carskih odaja dao je da se postavi natpis: ''Blago marom Rustemovim sakupljeno''.

Sačuvani svodovi mosta Rustem-paše Opukovića na Željeznici kod Ilidže, 

slučajno otkriveni prilikom komunalnih radova 

(iz knjige Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović - Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1969.)

        I unatoč tako raskošnom životu, neumjerenom i bijesnom, premda je uživao sve glagodati ovog privremenog svijeta, ipak, u času kad ga je sustigla nepotkupljiva smrt, ništa od toga nije ponio sa sobom. Oči je zauvijek sklopio nedugo nakon smaknuća princa Bajezida, tačnije 1561. godine, od posljedica vodene bolesti. Ukopan je u dvorištu Šehzade Jeni sultan Mehmed džamije, pokraj svoga sina kojem ne znamo imena. Nad njihovim je mezarima 1590. godine izgrađen mauzolej izvrsne ljepote.  Iza sebe ostavio je suprugu, kćer Aišu i sina Osman-bega. Njegova žena, sultanija Mihrimah, živjela je još sedamnaest godina nakon njegove smrti, a na boljem svijetu mu se pridružila u februaru 1578. godine.

      Jedino što će trajno ostati upamćeno, barem dok je ljudi i sjećanja, osim činjenice da je Rustem-paša obilježio značajan period osmanske i bosanske historije, jeste njegova nesebična zaostavština koju je darovao svom zavičaju a da zauzvrat od njega nije tražio ništa!

Alen Zečević

____________________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 163, 13. novembar 2015.

Moć i obijest velikog vezira Rustem-paše Opukovića (1. dio)

         
         Dvorom Visoke Porte kroz nekoliko stoljeća prošli su mnogi mladići bosanskih korijena, koji su napredujući u sultanovoj službi izgradili blistave državničke i vojničke karijere. Najviše što se moglo dosegnuti na tom putu bilo je uspeće na položaj velikog vezira carstva, drugu najznačajniju funkciju poslije nedostižnog sultanovog prijestolja. U 16. stoljeću, kada se Osmansko carstvo nalazilo u zenitu svoje vojno–politićke moći, za vrijeme četrdeset i šest godina duge vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog, čast velikog vezira nosio je naše gore list, Rustem-paša, uz svog sunarodnjaka Mehmed-pašu Sokolovića najznačajniji državnik tog doba. 

       O najranijem dobu njegova života ne zna se mnogo. Kukuljević-Sakcinski bilježi da je Rustem sin nekog Radoja iz Mostara koji se prezivao Opuković, dok je, na drugoj strani,   Safvet-beg Bašagić njegovo porijeklo nastojao dovesti u vezu sa Skradinom u Dalmaciji gdje   ga je, navodno, zajedno sa starijim bratom, 1521. godine u sužanjstvo stavio izvjesni Bektaš, vojvoda hercegovačkog sandžakbega Mehmed-bega. No, najbliži istini je, čini se, Rustemov savremenik i vrsni poznavalac onovremenih prilika u carstvu, Mlečanin Bernardino Navagero, koji tvrdi da je Rustem-paša rodom "d’un casale apresso il Seraglio di Bosna" (iz jednog sela pokraj Sarajeva). U prilog tome ide i činjenica da je Rustemova sestra Nefisa posjedovala jednu kuću u Inganaginoj mahali u Sarajevu. Sredinom mjeseca juna 1557. godine u Sarajevu se pred šerijatskim sudom pojavio izvjesni Hadži Alibeg, opunomoćenik poslan po ovlaštenju Nefise, kćeri Mustafine, koji je njenu kuću prodao za iznos od 1200 srebrenih akči. Ova bilješka nam ujedno otkriva da se Rustemov otac zvao Mustafa. Kako je riječ o kući skromnih dimenzija, koja je imala svega jednu sobu i nešto bašče, sve su prilike da je Rustem odrastao u okrilju siromašne porodice. O tome nas obavještava i njemački ambasador Busbeck, koji kaže: "Ako mu budeš istraživao porod, on je krčmar".Prema tome, uzevši u obzir sve navedeno, može se s pravom zaključiti da je Rustem rođen u Sarajevu ili nekom mjestu u njegovoj bližoj okolini, vjerovatno oko 1500. godine. 

 Džamija Rustem-paše u Istanbulu

       Kad je napustio svoj zavičaj i stigao u Carigrad ne govore nam nikakve pouzdane vijesti,   ali se, s obzirom na ustaljenu praksu osmanske države, može pretpostaviti da je u prijestolnicu osmanske carevine došao putem adžami-oglana. Prema pričanju Navagera Rustem je odgajan     u Pera-saraju, gdje je naornim radom i neprikrivenom ambicijom stigao do has-oda, među sultanove tjelesne paževe. Sulejman Veličanstveni je u mladom Rustemu  vidio  marljivog, razboritog  čovjeka  punog  vrlina, a   najviše  od  svega  se  divio  njegovom  veselom  duhu. Taj  duh, iz  kojega  je  bujao  nepokolebljivi  optimizam, učinila  ga  je mirahorom, nadstojnikom carske konjušnice. Međutim, njegovo  napredovanje  nije  radovalo  sve   na  osmanskom  dvoru, počev  od  onih  koji  su  obnašali  položaje  daleko  ispod  Rustemovog, pa  do  velikih  vezira  koje nije sretnim činila naklonost osmanske dinastije prema Rustemu. Ibrahim Alajbegović Pečevija je ovako pisao o Rustemu: "Po izgledu nije bio baš naočit, ali pamet, misao i njegova služba, njegova zrelost, prefinjen odgoj, pobožnost, izbjegavanje harama učinili su ga uglednim i kod sultana pa je i sultan prema njemu gajio poštovanje i ljubav".

       Naročitu nakolonost prema Rustemu gajila je sultanija Hurem (radosna), rođena Ruskinja, žena koja je svojom ljepotom i vještinom opčinila Sulejmana Veličanstvenog, postavši  njegova  najveća slabost. Kako je na dvoru vladala atmosfera napetosti i međusobne zavisti, koja je nerijetko vodila i pokušaju fizičke eliminacije, nastojala je Hurem sultanija za svoju korist pridobiti ljude od povjerenja. Zbog zasluga u  spletkarenju  na  dvoru, a  uz  njeno posredovanje  prilikom donošenja konačnog sultanovog suda, Rustem je imenovan za beglerbega Anadolije      i Dijarbekira. Jačanje Rustem-pašinog utjecaja na dvoru, uznemirilo je neke od članova osmanske dinastije, naročito velikog vezira i Sulejmanovog najboljeg prijatelja Ibrahim-pašu. Potvrdu  privrženosti  interesima  Carstva  i  Hurem  sultanije, Rustem-paša  je  dočekao  krajem  mjeseca novembra  1539.  godine  kada  je, po  završetku  ceremonije  obrezivanja  prinčeva  Bajezida  i  Džihangira, objavljena  i   uz  velike  svečanosti  proslavljena  njegova  svadba  sa  Sulejmanovom kćeri , sultanijom  Mihrimah  (Sunčani  Mjesec). Nakon  namjesnikovanja  u Dijarbekiru vratio se Rustem-paša u zvanju četvrtog vezira Carstva. Već 1541. godine, nakon  što  je  protiv  svoje  volje  umirovljen  veliki  vezir  Lutfi-paša, Hurem  sultanija   je  iskoristila  priliku  i   na  položaj   drugog   vezira  Carstva  dovela  svog  zeta  Rustem-pašu. U  tom  zvanju Rustem-paša je učestvovao u devetom Sulejmanovom pohodu koji je za cilj imao osvajanje Budima. Osmanska vojska pokrenula se na dan 22/23. VI 1541. godine, a glavna bitka se vodila 21. VIII 1541. pod Gerhardovim brdom u neposrednoj blizini grada, gdje su Bošnjaci, koje je u akciji predvodio tadašnji bosanski sandžak-beg Ulama-beg, nanijeli poraz vojsci Ferdinanda Habsburškog. Rustema na bojnom polju ne nalazimo kao vojnika, nego kao diplomatu koji je vodio oprezne pregovore o mirnoj predaji grada. 

 Veliki vezir Damat Rustem-paša

      Tri godine kasnije Rustem-paša imenovan je za velikog vezira. Na dužnost je stupio u doba mira, što mu je omogućilo da demonstrira svoje diplomatsko umijeće. Njegovoj moći obradovali su se i Dubrovčani, koji su mu se često obraćali kao "svom zaštitniku i srodniku i kao onome koji je njihova jezika". Tad je, čini se, sve postavljeno na svoje mjesto, jer se Rustemu, koji je godinama odolijevao zavjerama dvorjana i sačuvao glavu na ramenima, konačno ukazala prilika da se oslobodi svojih krvnih neprijatelja. Vijest da je u Rustemove ruke predat državni pečat izazvala je bijes i ogorčenost carevića Mustafe. Zaslijepljen željom da osveti sudbinu tragično preminulog Ibrahim-paše, Mustafa nije vidio da ga njegovo neiskustvo i naivna vjera u očevu pravičnost vode putem sigurne smrti.

       S vremenom, Sulejmanova popustljivost i stvarna vlast koja se, zapravo, nalazila u rukama Hurem sultanije, učinili su Rustem-pašu državnikom čija je vlast bila obilježena samovoljom i rasipništvom. Sulejman Veličanstveni, koji je polahko zagazio u šestu deceniju svog života, vidno umoran od jedanaest ratova koje je vodio, zapovjedništvo nad vojskom u perzijskom ratu prepustio je svojim najbližim saradnicima okupljenim oko Rustem-paše. Rustem, čovjek ozbiljne naravi i ratničkog duha, ne toliko obrazovan kao njegovi prethodnici Ibrahim-paša i Lutfi-paša, potkupljiv i sklon raskošnom životu, istinski neprijatelj pjesnika i umjetnosti, zbog svog sumnjičavog držanja postao je predmetom pjesničke poruge. Međutim, usprkos činjenici da nije bio omiljen u narodu, Rustem-paša je, zajedno sa svojim zemljakom u usponu, Mehmed-pašom Sokolovićem, bio najmoćniji državnik u Carstvu. Znajući da Sulejman kao vladar nije dopuštao nepoštivanje njegovih odluka Rustem-paša je iskoristio Mustafinu nepromišljenost zbog koje je ranije padao u nemilost svoga oca. U svojoj Historiji Osmanskog carstva Joseph von Hammer opisuje način kojim je Rustem-paša Mustafu isporučio u krvave očeve ruke. Jedne prilike Rustem-paša je iz zimovališta u Akseraju u Karamanu, poslao Sulejmanu dragog pjesnika Šemsi-pašu sa obavještenjem da se janjičari izjašnjavaju za princa Mustafu, da u vojsci govore: ''Sulejman je sada ostario i ne suprotstavlja se više osobno neprijatelju; redu nasljedstva, koji ide princa, suprotstavlja se samo veliki vezir. Laka je stvar da ga se kad-tad prikrati za glavu i da se starog padišaha u seraju i Demitoki umirovi; takvom opasnom govorkanju povlađuje princ Mustafa. Njegovo veličanstvo se umoljava da sam preuzme vodstvo''. A kad je za to čuo, ljutito povika razočarani Sulejman – ''Bože sačuvaj,  da se za moga života Mustafa-han usudi počiniti takvo besramlje''. 

        Oktobra mjeseca 1553. godine, na audijenciju kod oca, u šatoru kojeg je podigao u blizini Ereglija, došao je princ Mustafa. ''Ali kakav je užas spopao nesretnoga princa", bilježi Hammer, "kad pri ulasku u šator nije našao ni oca, ni sultana, niti nikakvoga vezira, nego samo sedmoricu nijemih ljudi, strašne izvršioce Sulejmanova krvava naloga, koji su ugušili u snu velikoga vezira, miljenika i prijatelja Ibrahim-pašu. Oni su ga spopali i stegnuli mu vrat, a sućut i samilost su uzalud pozivali oca koji je bio iza pokrajnog zida''. Tako, u Rustem-pašinim spletkama, skonča nesuđeni nasljednik osmanskog prijestolja.

Nastavit će se!


Alen Zečević
__________________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 162, 6. novembar 2015. 

          

Nad knjigom Seada Husića '' Na tragu modernizma''

        Nad knjigom Seada Husića ''Na tragu modernizma'' 

       Zbirka pjesama Na tragu modernizma, koja je objavljena kao autorski prvijenac mladog  i perspektivnog pjesnika Seada Husića, za kratko vrijeme izazvala je, s pravom i prema očekivanjima, pažnju i veliko zanimanje čitalačke publike. Podijeljena u dva dijela, prvi Pjesme, koji predstavlja svojevrsnu stihovnu biografiju duha, i drugi Razgovori, u kojem autor tumači život u izazovima prezentnog vremena, poezija Seada Husića čini organsku cjelinu sazdanu od suptilne pjesničke misli. Nizom pjesama, a ima ih nemali broj, njih ukupno četrdeset i jedna, autor se predstavlja pjevajući o ljubavi, događajima koji čine neotuđivi dio jednog duhovnog portreta, dajući odgonetku nedorečenih pripovijesti, tajni našeg i svog, pjesničkog, svijeta. Taj svijet nije lišen ljudskog prisustva, naprotiv, u njemu je pjesničkom slobodom čovjeku namijenjena uloga objekta koji trpi i odolijeva udarcima ovozemaljskih iskušenja. U svijetu kojem svjedočimo samo u prolazu, gdje bivamo, kratko trajemo i bivati prestajemo, pjesnik razmatra ljudsko određenje prema vječnosti kojoj ne može uhvatiti početka ni kraja. Tako, u pjesmi simboličnog naslova Traje, Husić pita: Osjećaš li kako vječnost traje, kako neumoljivo i tužno šuti. Trajanje  je nama postalo gluho (…), upozoravajući kako smo odveć iz ruku ispustili nit što nas je vezala s beskrajnom jedninom svijeta. A spoznaja o toj jednini, čije nas je izbivanje iz tako udešenog svijeta učinilo siromasima osuđenim da nemoćno stoje nadohvat nedokučivog bogatstva, jedini je trag koji imamo lutajući u vlastitoj praznoći. Videći sebe koherentno izvan svog tjelesnog  bića autor saosjeća sa sudbinom svijeta i čovjeka u njemu, kao jedinim iskustvenim putem kojim se može doći do razumijevanja života uopće. Istovremeno, svoj pjesnički opus autor je obogatio stihovima koji veličaju ljubav i nadu, kao odgovor na duhovne dileme i zablude, na taj način praveći digresiju melanholičnim i elegičnim tonovima kojima su obojene pojedine pjesme, da bi nas naučio, ne samo o sreći, nego  i načinu da podnesemo nesreću, bol i gubitak. 

 naslovna stranica knjige Seada Husića

          Autor opaža, doduše, još uvijek oprezno i bojažljivo, svijet pogledom koji podjednako dodiruje i destruira sve okoštale odnose među ljudima, mislima, stvarima i pojavama. Njegovi stihovi su izvorno mjesto, paradigma svijeta u kojem se čovjek ogleda o vlastitog sebe, traži smisao koji se nalazi u snazi nadrastanja slabosti i proizvoljnog bivstvovanja društva koje potire svoju iskonsku duhovnu esenciju, jer mi smo oni koji smo učili o minulim vrednotama, kazuje autor, nastavljajući protestom: A nas ne čuju, iako glasno šapućemo. Guraju nas iz redova dok tražimo zaostavštinu našu. Uzdržavajući se dati konačan sud o stanju kojem robuje, čini se, pjesnik sluti da se čovjek iskvario posjedovanjem obilja stvari čije konzumiranje stvara osjećaj lažne duhovne sitosti. Sve što je duhom stvoreno, ingeniozno razotkriva Husić, danas  je opredmećeno jer Oblikom su okamenili pojmove i vrijednosti se cijene aršinima koje je skrojio svako za sebe: Biste se s jednoga na drugo mjesto nosaju. Pijedestali ostaju sami (…).

          Pjesme Seada Husića krasi širok spektar motiva. U rasponu od tumačenja materijalnog pa do spiritualnog značenja, one su, zahvaljujući autorovom izvanrednom jezičkom izrazu, usklađene međusobnom korespondencijom. Bez obzira na genezu nastanka pjesama, ova zbirka, kako joj i sam naslov kaže, predstavlja jedinstveno pjesničko ostvarenje u pogledu autorovog modernističkog pristupa pjesništvu. Na kraju treba reći da je rukopis Seada Husića istovremeno i nov i pjesnički autentičan, prije svega jer je izgrađen od raznovrsnih poetskih i literarnih   izraza čijom se ravnomjernom upotrebom mogu pohvaliti samo rijetki pjesnici. Sve što je imao da kaže, pita, odgovori, poruči ili kritikuje, autor  je utkao u  čitke, harmonične i prozračne  stihove svojih pjesama. Čitajući ih, kada oni postaju dijelom našeg duhovnog života, one u čovjeku formiraju različita osjećanja i misli, ali, ipak, najiskrenije impresije kod čitalaca probuditi će se tek nakon što se sklope korice Husićeve knjige, a ona ih, sasvim sigurno, neće ostaviti  ravnodušnima.

Alen Zečević

__________________________

Tekst govora sa promocije knjige ''Na tragu modernizma'', autora Seada Husića, održane 3. novembra 2015. godine u Zenici.