NAŠA POSLA
''Biće ljepše'', bile su riječi meni nepoznatog mladića, očigledno domaćeg čovjeka, Sarajlije, koje sam načuo probijajući se kroz gusto nabijenu masu posmatrača okupljenih oko baščaršijskog Sebilja. Moja skromna saznanja o dugo najavljivanim radovima na uređenju Baščaršije, koji su, s obzirom na utisak koji je sa sobom donio spomenuti mladić, očigledno uveliko bili u toku, nisu mi davala za pravo da Sarajevu okrenem leđa a da svojim očima ne zraknem šta i kako se to radi.
U međuvremenu, što zbog hladnoće, što zbog prašine i iritirajuće buke priručnih pila, razišla se svjetina za svojim poslom. Oko Sebilja ostali samo radnici. I ja, tek prispio, sa strane. Razvučena traka, slična policijskoj, trebala je, valjda, znatiželjne poglede držati dalje od mjesta izvođenja radova, ali je na nekoliko mjesta pokidana taman toliko da se može napraviti korak-dva naprijed. Izbliza je sve drukčije. Vidiš ono što nisi i čuješ ono što ne trebaš. Tu su gomile neuredno naslaganog, moderno obrađenog kamena koji čega da bude položen po starim čaršijskim tlima, kante, dvije mješalice, daske i letve za šalovanje, jedan kombi. Radnika nije bilo mnogo. Svega šesterica. Vrijedni su, mora im se priznati, jer one silne količine svježeg betona nisu se spravile i izlile same od sebe. Ali, moranje je čudo!
Baščaršija, nekad...
Lažem, bilo je tu, istina malo visočije, nekoliko desetaka očiju. Svuda okolo, raspoređeni na strateškim mjestima, sa zadimljenih krovova kuća i aščinica radnike su prijekim pogledima promatrali poplašeni golubovi. Za razliku od mene koji ovdje dođe rijetko, svega jednom ili dvaput u mjesecu, njima što svoj životni vijek provode ovdje, više na zemlji negoli u letu, mnogo je teže palo ovo iznenadno havarisanje. Tu, najednom, nastade sukob interesa. Inat osvetnički raspoloženih ptica podiže u nebo veliko jato i one se poput kamikaza fanatično obrušiše prema uglačanoj površini friškog betona. U naletu koji je trajao svega nekoliko sekundi sve je bilo prekriveno otisicma tankih ptičijih nožica. ''Daj, j... ga ti, pripazi malo'', počeše se između sebe optuživati radnici, ''ovako nećemo do sutra!''. Žao mi bilo i jednih i drugih. Poslije dužeg suzdržavanja začulo se i prvo stidljivo podsmjehivanje nekoliko prisutnih penzionera. Naša posla! Samo nekoliko minuta kasnije, kad je ljudska ruka sve opet lijepo poravnala i dovela pod konac, golubovi izvedoše još jednu diverziju i ponovo udesiše cijelu stvar. A onda je uslijedila salva novih psovki. Dalje više nisam mogao gledati. Ni slušati.
Radovi su uskoro privedeni kraju i svi su telali na sav glad dijelili vijest kako je Baščaršija zablistala u ''novom ruhu''. Šta im je značilo to što su nazivali novim ruhom, nije mi posve jasno. Ja sam to ovako vidio. Neugledan kamen prikrio je tragove stare kaldrme koja je, u kakvom god da je stanju bila, davala ovoj čaršiji karakter i životni damar. Takvu je pamti i glasoviti putopisac Evlija Čelebi, koji je pišući o šeher Sarajevu izdvojio ovu lijepu čaršiju s njenih hiljadu i osamdeset dućana, veoma privlačnu i izgrađenu po planu. Ali, ko još od naših samoukih vlastodržaca zna za Evliju, a još manje za memoare izašle iz njegova pera? Evlija nije podoban. Elem, priče i odozgo naručeni hvalospjevi o zaslugama kulturno osviještene elite trajali su samo jedan dan, a već sljedećeg su u javnost pristigle i prve slike s prizorima parkiranih automobila oko baščaršijskog Sebilja. Prešućeno je ovdje mnogo toga, pa će biti i ovo. Za mnoge je sve ostalo isto, nepromijenjeno, čak ljepše. Ali, ''sto ljudi, sto ćudi'', uvijek je bilo, pa neka svako prema svom nahođenju i ukusu uzme kako hoće!
Baščaršija, danas...
Za ljude ne znam, ali golubova je sve manje. Da tako bude pobrinula se Općina Stari Grad, koja je baščaršijskim letačima najavila bespoštednu borbu postavljanjem nekih čudnih zaštitnih iglica na Sebilj, a na grane starog jablana, koji se nalazi odmah pored, instaliranjem kojekakvih ultrazvučnih naprava koje, navodno, drvenu klupu trebaju da zaštite od tvrdokornog ptičijeg izmeta. Golema je to i ljuta nevolja bila! Jedina koja se tome donkihotski suprotstavila, barem onoliko koliko joj to njena kakva-takva građanska prava dozvoljavaju, bila je imenom i prezimenom Naida Kurdija, rođena Sarajka koja, kako čujem, od ponedjeljka do petka, ne štedeći se na ovom hladnom vremenu, po nekoliko sati stoji ispred Sebilja, među desecima svojih sugrađana neumorno prikupljajući potpise kako bi se ona silna čudesa tehnologije uklonila sa Baščaršije. Šta će i hoće li od svega toga nešto biti, ne znam, ali kao čovjeku mi je ugodna obaveza kazati da je svakom bila grehota ne podržati ovaj plemeniti akt.
Eto, zato mi se ova dogodovština o sukobu baščaršijskih golubova i izvršioca ovog strašnog naloga urezala u sjećanje. Mahluk ko' mahluk, navikao na čovjeka. Njega nizašta ne pitaju. Da se, kojom srećom, ta pernata stvorenja umiju sporazumjeti sa ovim našim insanom, shvatila bi da i među nama, u najvećem broju, ima onih koji se također nizašta ne pitaju. I njima bi, siguran sam, bilo lakše.
Alen Zečević
___________________________________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 175, 5. februar 2016. godine.
Nema komentara:
Objavi komentar