Husein-kapetan Gradaščević, sanjar bosanske slobode (I)

         Jedno ime trajno je ispisano zlatnim slovima u historiji Bosne i Hercegovine. Ime  je to čovjeka koji je, boreći se za slobodu svoje zemlje, ustao na bunu i iskazao neposluh sultanu, ime koje našoj domovini služi na čast, a našem narodu na ponos – narodni prvak, Zmaj od Bosne, Husein-kapetan Gradaščević.

       Husein, sin Osman-kapetana i Melek-hanume, rođen je u Gradačcu 1802. godine u porodici Gradaščevića, koja je slovila za jednu od najutjecajnijih begovskih porodica u Bosni. Osim Huseina, Osman-kapetan je imao još šestericu sinova: Murat-bega, koji je oca na kapetanskoj dužnosti naslijedio 1812. godine, Hamza-bega, koji je umro još za očeva života, Osman-bega, koji je titulu paše dobio zbog zasluga u ratu protiv Srbije 1813. godine, Muharem-bega, Ibrahim-bega i Bećir-bega. Porodična kuća Gradaščevića u kojoj je rođen Husein nalazila se u blizini gradačačke kule. U njoj je još kao dječak, slušajući pripovijesti svoga oca Osmana i proslavljene braće Murat-kapetana i Osman-paše o njihovim pobjedonosnim pohodima protiv ustanika u Srbiji s početka 19. stoljeća, rasplamsavao u sebi ratnički duh. Bez oca je ostao vrlo rano, kada je imao svega deset godina. Nakon očeve smrti o njegovom je odgoju brinuo Murat, najstariji mu brat, znan kao pošten i pravedan kapetan, koji je "u svakoj prigodi štitio raju i sirotinju od nasilnika i gulikoža". Ne štedeći novca, doveo je Huseinu najbolje učitelje, među njima svog privatnog pisara Mula Mestvicu, koji ga je poučavao arapskoj kaligrafiji. Drugu, onu nježniju stranu njegove ličnosti, na sebe je preuzelo jedino žensko u njihovoj kući, majka Melek-hanuma koja je, obasipajući pažnjom svog budućeg junaka,  u njemu istovremeno odgajala mladića izvanrednih manira. Takvog ga je upamtio i Bartolomeo Kunibert, njegov savremenik i hećim, koji je o njemu sačinio ovaj vrijedan zapis: "Husein-kapetan imađaše 30 godina; stas mu bejaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmeh pun draži i tuge, njegove oči natkrivljivahu guste i ukrštene obrve, beloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke no  onaj ponositoga, surovoga i poludivljega Bošnjaka. Jedva bi se moglo verovati da se pod ovim nejakim i nežnim telesnim sastavom mogla skrivati onako krepka duša, vojnički darovi, velika taština, a naročito lična hrabrost, doterana ponekad do drskosti. Iskren i marljiv muslomanin, on je brižljivo vršio spoljne obrede svoje vere i pretpise Korana; ni za šta na svetu ne bi on propustio onih pet molitava dnevno, oštro pretpisanih svakome muslomaninu i od čega ga ništa ne može osloboditi; šta više često su ga viđali kako za vreme razgovora okreče oči k nebu i ponavlja sa svim tiho poneku molitvu ili stihove   iz Korana; i protivu opštega običaja svojih sunarodnika uzdržavaše se on brižljivo od raznih vinskih i alkoholnih pića, zabranjenih zakonima islamizma". 

 kula Husein-kapetana

        Mladi Husein, koji je imao ogromno bogatstvo i nemali broj posjeda, bio je odlična prilika za žensku čeljad iz drugih begovskih porodica. Ni on, svjestan svog statusa i ugleda koji uživa njegov plemićki rod, ništa nije prepuštao slučaju, pa je i sam među njima tražio najbolju za sebe. Huseinovo srce naposljetku je pripalo najsretnijoj od svih mirazdžijki, Hanifi, djevojci iz porodice Begzadića iz Dervente, čiji je brat, derventski kapetan Mahmud-beg, u godinama koje su uslijedile stajao na bojnom polju rame uz rame sa Husein-kapetanom. Nije prošlo mnogo kad su dobili i prvi plod svoje ljubavi, sina Muhameda, koji je po svoj prilici rođen 1821. godine, što će reći da se Husein vrlo mlad oženio.

        Husein je svoje djetinjstvo i mladost proveo u burnim vremenima. Baš u to doba Bosnom je strah i strepnju sijao valija Dželal-paša, surove naravi i omražen među  bosanskim ajanima, čovjek koji je, kako se u narodu pričalo, posjekao i na onaj svijet poslao preko pet stotina neposlušnih ajana i begova. U toj krvavoj kažnjeničkoj misiji život je izgubio i Huseinov brat Murat-kapetan kojeg je, za primjer drugima koji se usude poći putem nepokornosti njegovim naredbama, 1820. godine otrovao bešćutni Dželal-paša. To, međutim, ovom krvniku ne bi dovoljno, pa vlastoručno potpisanom bujuruldijom naredi da se od nesretnog Murat-kapetana oduzme sva životna stečevina  i stavi u državni posjed, a njegovim nasljednicima ostavi dvadeset hiljada groša, tek toliko da licemjerno "ublaži" njihov gubitak. Tragična sudbina njegova brata, kojeg je naslijedio na kapetanskoj stolici, bez sumnje duboko je potresla Huseina. To je bio jedan od razloga što je s nepovjerenjem dočekao novog bosanskog namjesnika Abdurahim-pašu, prema kojem je postupao krajnje pragmatično. Poslan u Bosnu da u djelo provede strogo naređenje carigradskog dvora i ukine janjičarski red u ovoj pokrajini, namjesnik se suočio sa prijetnjom oružanog otpora nezadovoljnih janjičara. Već tada je Husein-kapetan stekao reputaciju jednog od najistaknutijih bosanskih prvaka. Oni koji su pratili razvoj događaja tvrdili su u svojim izvještajima da je Husein-kapetan stao uz janjičare, poručujući da će s arsenalom od tri do četiri hiljade pušaka sravniti sa zemljom sve njihove protivnike. Ipak, do njegove odlučnije intervencije nije došlo. 

 kuća u kojoj je rođen Husein-kapetan

         Za jedanaest godina, koliko je proveo na čelu Gradačačke kapetanije, marljivo je Husein-kapetan radio na podizanju mnogih građevina. Živa graditeljska djelatnost, koja se razvijala zahvaljujući velikim novčanim sredstvima, najvećim dijelom bujala je na području Gradačca. Posebno je zanimljiva prošlost gradske tvrđave koja je podignuta na malom i strateški znakovitom uzvišenju, s kojeg se ljudskom oku pruža bajkovita, kao na dlanu podastrijeta panorama grada. Iza njenih zidina kula je visoka i bijela, u narodu zvana kulom Husein-kapetana Gradaščevića. Je li i kad ovu kulu prema svojoj volji dao izgraditi Husein-kapetan, ne zna se, ali je gotovo izvjesno da je za vrijeme svoje uprave vršio određene gradnje i prepravke na njoj. U njenoj je blizini, prema Huseinovom nalogu 1824. godine, izgrađena kamena, više od dvadeset metara visoka sahat-kula. U selu Čardak, udaljenom oko osam kilometara od Gradačca, gdje je imao svoje posjede, Husein-kapetan je jedan dio zemljišta opasao dubokim hendecima koje je ispunjavala voda i od njega načinio vještački otok. Tu, na jednom od brežuljaka izgradio je veliki, sedamaest metara dug dvorac, za koji će neki reći da je bio ljepši i od onog u Gradačcu. Najznačajniju građevinu podigao je Husein-kapetan 1826. godine ispod same gradske kapije, na oko pedeset metara daleko od zidova stare tvrđave. Bila je to, prema osnivačevom imenu nazvana, Husejnija, džamija impozantnih dimenzija i ljepote, s jednom velikom kupolom i tri manje nad džamijskim trijemom, iznad kojih je ponosno, kao prstom u nebo upirala, dvadeset i pet metara visoka bijela munara. Iznad ulaza u džamiju sitnim nesh-talik pismom uklesan je natpis:

Kako su lijepi mihrab i minber džamije osvjedočenih vjernika,

Čija izvanredna kupola se može porediti sa "Bejti-mamurom".

Vrijedne hvale su bogomolje gdje god se nalazile,

A posebno kupolama presvođena mjesta, gdje se pada ničice.

Svakodnevno se na bogomolje prosipa obilna milost,

Jer su to mjesta i bogomolje pobožnih.

Priznati se mora da je za podizanje ovakve bogomolje

Potrebna uputa Božija i njegova pomoć.

Nastojanja savremenika ostala su bezuspješna,

Jer slično nije vidio ni onaj ko je mnogo putovao.

Sretni emir kapetan tvrđave Gradačca.

Od Boga je upućen i pomognut za ovakvu gradnju.

Pridružujući se čestitanju njezina dovršetka, evo kronograma,

Krkleri rekoše: "Ovo je lijepa džamija i dom vjernika"

Godina 1242. (1826)

       Kao kapetanu, Huseinu je bilo mrsko činjenje nepravde i zuluma. Osim što je dao silan novac da se izgrade njegovi hajrati, Husein-kapetan je novčano pomagao i dozvole izdavao za gradnju mnogih objekata od opće koristi stanovnicima njegove kapetanije. Po dobrom su ga pamtili katolici iz sela Tolise, gdje je, kako bilježi Julijan Jelenić, 1823. godine izgrađena prva zgrada za potrebe katoličke pučke škole u kojoj se školovalo 120 djece, a zatim i jedna katolička crkva u kojoj je na molitve dolazilo oko 1500 ljudi. Pritom nije mnogo mario za kaznu, jer je sve dozvole tim ljudima izdavao na svoju ruku, a ne prema naređenju i carskim pečatom ovjerenom beratu.

Alen Zečević

(Nastavit će se...)

___________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 177, 19. februar 2016.

Naša posla!

NAŠA POSLA

       ''Biće ljepše'', bile su riječi meni nepoznatog mladića, očigledno domaćeg čovjeka, Sarajlije, koje sam načuo probijajući se kroz gusto nabijenu masu posmatrača okupljenih oko baščaršijskog Sebilja. Moja skromna saznanja o dugo najavljivanim radovima na uređenju Baščaršije, koji su, s obzirom na utisak koji je sa sobom donio spomenuti mladić, očigledno uveliko bili u toku, nisu mi davala za pravo da Sarajevu okrenem leđa a da svojim očima ne zraknem šta i kako se to radi.

        U međuvremenu, što zbog hladnoće, što zbog prašine i iritirajuće buke priručnih pila, razišla se svjetina za svojim poslom. Oko Sebilja ostali samo radnici. I ja, tek prispio, sa strane. Razvučena traka, slična policijskoj, trebala je, valjda, znatiželjne poglede držati dalje od mjesta izvođenja radova, ali je na nekoliko mjesta pokidana taman toliko da se može napraviti korak-dva naprijed. Izbliza je sve drukčije. Vidiš ono što nisi i čuješ ono što ne trebaš. Tu su gomile neuredno naslaganog, moderno obrađenog kamena koji čega da bude položen po starim čaršijskim tlima, kante, dvije mješalice, daske i letve za šalovanje, jedan kombi. Radnika nije bilo mnogo. Svega šesterica. Vrijedni su, mora im se priznati, jer one silne količine svježeg betona nisu se spravile i izlile same od sebe. Ali, moranje je čudo!

Baščaršija, nekad...

        Lažem, bilo je tu, istina malo visočije, nekoliko desetaka očiju. Svuda okolo, raspoređeni na strateškim mjestima, sa zadimljenih krovova kuća i aščinica radnike su prijekim pogledima promatrali poplašeni golubovi. Za razliku od mene koji ovdje dođe rijetko, svega jednom ili dvaput u mjesecu, njima što svoj životni vijek provode ovdje, više na zemlji negoli u letu, mnogo je teže palo ovo iznenadno havarisanje. Tu, najednom, nastade sukob interesa. Inat osvetnički raspoloženih ptica podiže u nebo veliko jato i one se poput kamikaza fanatično obrušiše prema uglačanoj površini friškog betona. U naletu koji je trajao svega nekoliko sekundi sve je bilo prekriveno otisicma tankih ptičijih nožica. ''Daj, j... ga ti, pripazi malo'', počeše se između sebe optuživati radnici, ''ovako nećemo do sutra!''. Žao mi bilo i jednih i drugih. Poslije dužeg suzdržavanja začulo se i prvo stidljivo podsmjehivanje nekoliko prisutnih penzionera. Naša posla! Samo nekoliko minuta kasnije, kad je ljudska ruka sve opet lijepo poravnala i dovela pod konac, golubovi izvedoše još jednu diverziju i ponovo udesiše cijelu stvar. A onda je uslijedila salva novih psovki. Dalje više nisam mogao gledati. Ni slušati.

         Radovi su uskoro privedeni kraju i svi su telali na sav glad dijelili vijest kako je Baščaršija zablistala u ''novom ruhu''. Šta im je značilo to što su nazivali novim ruhom, nije mi posve jasno. Ja sam to ovako vidio. Neugledan kamen prikrio je tragove stare kaldrme koja je, u kakvom god da je stanju bila, davala ovoj čaršiji karakter i životni damar. Takvu je pamti i glasoviti putopisac Evlija Čelebi, koji je pišući o šeher Sarajevu izdvojio ovu lijepu čaršiju s njenih hiljadu i osamdeset dućana, veoma privlačnu i izgrađenu po planu. Ali, ko još od naših samoukih vlastodržaca zna za Evliju, a još manje za memoare izašle iz njegova pera? Evlija nije podoban. Elem, priče i odozgo naručeni hvalospjevi o zaslugama kulturno osviještene elite trajali su samo jedan dan, a već sljedećeg su u javnost pristigle i prve slike s prizorima parkiranih automobila oko baščaršijskog Sebilja. Prešućeno je ovdje mnogo toga, pa će biti i ovo. Za mnoge je sve ostalo isto, nepromijenjeno, čak ljepše. Ali, ''sto ljudi, sto ćudi'', uvijek je bilo, pa neka svako prema svom nahođenju i ukusu uzme kako hoće!

 Baščaršija, danas...

        Za ljude ne znam, ali golubova je sve manje. Da tako bude pobrinula se Općina Stari Grad, koja je baščaršijskim letačima najavila bespoštednu borbu postavljanjem nekih čudnih zaštitnih iglica na Sebilj, a na grane starog jablana, koji se nalazi odmah pored, instaliranjem kojekakvih ultrazvučnih naprava koje, navodno, drvenu klupu trebaju da zaštite od tvrdokornog ptičijeg izmeta. Golema je to i ljuta nevolja bila! Jedina koja se tome donkihotski suprotstavila, barem onoliko koliko joj to njena kakva-takva građanska prava dozvoljavaju, bila je imenom i prezimenom Naida Kurdija, rođena Sarajka koja, kako čujem, od ponedjeljka do petka, ne štedeći se na ovom hladnom vremenu, po nekoliko sati stoji ispred Sebilja, među desecima svojih sugrađana neumorno prikupljajući potpise kako bi se ona silna čudesa tehnologije uklonila sa Baščaršije. Šta će i hoće li od svega toga nešto biti, ne znam, ali kao čovjeku mi je ugodna obaveza kazati da je svakom bila grehota ne podržati ovaj plemeniti akt. 

          Eto, zato mi se ova dogodovština o sukobu baščaršijskih golubova i izvršioca ovog strašnog naloga urezala u sjećanje. Mahluk ko' mahluk, navikao na čovjeka. Njega nizašta ne pitaju. Da se, kojom srećom, ta pernata stvorenja umiju sporazumjeti sa ovim našim insanom, shvatila bi da i među nama, u najvećem broju, ima onih koji se također nizašta ne pitaju. I njima bi, siguran sam, bilo lakše.

Alen Zečević

___________________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 175, 5. februar 2016. godine.