Bože sačuvaj i zakloni!

         Šta se to, zaboga, događa sa našim ojađenim narodom, objektom kojeg fenomena  je on postao pa više ne umije trezveno da rasuđuje šta je za njega dobro, a šta nije,        ko mu ovaj život čini nesnošljivom agonijom i iz njegovih nedaća crpi alibi svoje egzistencije?

     Ovo stanje, kojem svjedočimo, evo, više od dvije decenije, nije ništa drugo nego osmišljen, do najsitnijih detalja razrađen zavjerenički plan, preodgoj širokih narodnih masa udešen prema matrici obijesti i nemorala, koji je, kako vidimo, na kraju rezultirao navikavanjem našeg čovjeka na stanje općeg haosa, beznađa i neizvjesnosti. Nažalost,   u ovoj eri kasnih spoznaja, kad nam je to najmanje trebalo, nametnut nam je i ozakonjen ovaj nakazan, apsurdan i neodrživ, u političkoj teoriji i praksi nepoznat, u najmanju ruku čudan, društveno–politički okvir, u kojem samo stanje općeg zaprepaštenja biva jedinom konastantom naše egzistencije.

      Iako u ovom nakaradnom i protivriječnom sistemu, što je ustanovljen protivno svim načelima smislenog organiziranja, naše žrtve i stradanja bivaju sve većim i, mada su nas u njemu zadesili gotovo svi oblici nesreće, mi i dalje, uprkos činjenici da naša tragedija iz dana u dan dobija antičke razmjere, prema tom zlu stojimo s jednako čvrstim povjerenjem, potpuno otupljeli i indiferentni prema vlastitoj patnji. U ovoj ustavnoj perverziji, koja je našu zemlju učinila svojevrsnim kuriozitetom u svjetskoj političkoj historiji, društvo je već odavno opipalo dno ambisa na kojem su, zajedno sa njim, ostali dignitet i ljudsko dostojanstvo. Pred mnijenjem ovog svijeta, koji je, istine radi, odveć prestao biti uzor i putokaz samom sebi, mi, koji u njemu participiramo kao posve zanemariv element, bestidno objelodanjujući spostvenu sramotu istu činimo još većom. Ovako socijalno, ekonomski i moralno degradiran, naš je čovjek ostao na marginama svih značajnijih društvenih procesa, obespravljen, potcijenjen, obezvrijeđen, prema potrebi iskorišten i eksploatisan kao resurs za ostvarivanje bolesnih političkih ambicija nekih nedovršenih ljudi, i tako u nedogled.

        Mi danas imamo posla sa jednom besprimjernom, parazitskom i korumpiranom elitom, gomilom trećerazrednih politikanata i institucionaliziranih lopova različitih profila, koji nas, evo, na pragu treće decenije svoje strahovlade, i dalje, neumorno uvjeravaju kako stvari nisu onakve kakvim se čine. I tu su, nažalost, u pravu, jer stanje je svakim danom sve gore i gore. Ne postoji, naime, u ovom času, čak ni u blijedećim tragovima, nikakva ideja, ideal za kojim bi se ovaj naš ugnjetavani svijet poveo na putu svoga spasenja, osim nekih stidljivih, iracionalnih i besciljno određenih kretanja, koja u pravilu postaju dijelom općeg toka stvari.

        Privid demokratičnosti ovog društva doveo nas je u tako paradoksalan položaj,u kojem zloćudne forme stranačkog organiziranja i njima imanentan kult ličnosti, sve svoje akcije pravdaju činjenicom svog legitimnog izbora i izrazom narodne volje. Da nije tragično bilo bi smiješno, ali, to nije daleko od istine, jer, legitimitet njihovog prava da suvereno raspolažu našom i sudbinom ove naše domovine, u pravilu je potvrđen, uvijek i iznova, onog dana kada smo vlastoručno ispunivši izborni listić istima dali punomoć i sebe lišili mogućnosti da upravljamo svojim životima. Prema tome, ne treba odgovore na goruća pitanja tražiti u nehaju ove kamarile za naše stvarne potrebe i interese, jer on nam neće o njima reći ništa što mi već ne znamo, nego o nama, koji smo obnevidjeli pred silnim čudesima obećanim u besjedama pučkih tribuna.

     S indignacijom otresajući sa sebe manjkavosti ljudskih osobina i svaku primisao o povredivosti svog autoriteta, oni su, saobrazno tome, poput grčkih božanstava postali nedokučivi duhovni entiteti koji, povremeno i kad im se prohtije, siđu sa svog Olimpa  i udese svijet prema svojoj volji. Ipak, za razliku od božanstava grčke mitologije, koja su, kako nas tome uče epovi, u nesrećama ponekad znala i priteći ljudima u pomoć,  naši se razmetni vlastodršci zarad svoga interesa nadmeću u činjenju zla i nepravde. Neki od njih odavno su se saživili s likom Odiseja, pa ovu našu napaćenu zemlju, i nas skupa s njom, iz samo njima znanih razloga vode na lutanja kojima se, kako stvari stoje, ne nazire skoriji kraj. U antropološkom smislu, njima je pošlo za rukom da kroz svoj politički eksperiment, koji je, kako smo osvjedočeni, izmakao svakoj kontroli, za svoje interese stvore jednu posve novu, na nivo instrumenta reduciranu podvrstu čovjeka, lišenog vlastitog suda i mišljenja, koji je, što pod pritiskom, što svojevoljno, u većoj ili manjoj mjeri, svoje akcije podredio tom automatiziranom mehanizmu. Iz njega, kao sa fabričkih traka, izlaze jednoobrazne, istim političkim biljegom žigosane generacije mladih ljudi, koji bezglavo, ponekad čak i fanatično, štite i veličaju lik i djelo svojih političkih kreatora, kao da se radi o njihovim rođenim očevima.

         Da li je moguće, zapitaćemo se, da sve što nam se dogadilo, što se sada događa, i što se, sudeći prema prijetećim znacima vidljivim u svim sferama našeg društva, vrlo lahko može ponovo dogoditi, u nama nije probudilo svijest o potrebi napuštanja uloge žrtve koju nam nameću aveti tuđih ideologija? Ipak, postoji danas još jedno, za nas i našu buduću egzistenciju odlučno pitanje: kako je moguće, i da li je uopće moguće, ako smo, dakle, ovladali sposobnošću da u sebi oživimo zamrle pokretačke snage, da konačno, poučeni iskustvima ovog dvodecenijskog provizornog života, sebi i drugima, a posebno onima zbog kojih smo mi i naša zemlja došli na hrđav glas, dokažemo da nismo ničije bespravno roblje i da je sudbina ovog naroda samo u njegovim rukama?

Alen Zečević
__________________________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 187, 29. april 2016.

Kob mudre riječi, Abdulvehab Žepčak Ilhamija

         Osvrnemo li se na odveć zatvorena poglavlja naše prošlosti, na prvi pogled samo će nam se kazati kako nema vremena koje je ostalo pošteđeno teških nedaća i izazova, ali i ljudi koji su, prispijevši u silne nevolje zbog zuluma i nepravde što su im činjeni, svojim tragično udešenim sudbinama, ipak, nekim čudnim moranjem u tim davno minulim vremenima ostavili postojan i svijetao trag! Prije, evo, skoro dvije stotine godina od dana današnjeg, s teškim se bremenom svog vremena hrabro nosio pjesnik Ilhamija, među našim svijetom veoma cijenjen i poštovan učenjak.

        Abdulvehhab ibn Abdullvehhab Žepčevi Ilhami-baba, svijet je prvi put ugledao u Bosni,po svom rođenju u Žepču, godine 1773. Imao je burno djetinjstvo. Ostavši bez jasnih slika i predstava o svojoj porodici, odrastao je uskraćen za sjećanje na lik svoga oca koji je vrlo rano napustio ovaj svijet i zamijenio ga boljim, da bi kasnije, nakon smrti svoje majke, ostao u njemu posve sam. Dok su drugi zazirali od škole, Abdullvehhabova žeđ za knjigom bijaše sve veća. Svojim osobinama, predanošću nauci i sklonošću ka pjesništvu, izdvajao se među svojim vršnjacima. Darovitošću ovog dječaka bio je zadivljen njegov učitelj, izvijesni Hadžićerimović, odnosno "el-Hadž Kerimi-zade", kako ga spominje u svojim spisima, koji je, vjerovatno, neko vrijeme kao muderis radio u Žepču. Zna se također da je Abdullvehhab bio derviš, sljedbenik tesavufskog učenja, koji je svojim raskošnim znanjima i moralnom čistoćom bio uzor svakom insanu. Kako u to vrijeme tekije na Oglavku i Živčićima bijahu sjedišta glasovitih sufijskih učenjaka, vrlo je moguće da je i mladi Abdulvehab pošao put Fojnice. Pouzdanih vijesti o čovjeku koji ga je tamo poučavao nema, ali se može pretpostaviti da je riječ o cijenjenom šejhu Husejnu iz sela Živčića kod Fojnice. Za to vrijeme njegov duhovni život obogaćen je novim iskustvima. U njegove ruke došao je pozamašan broj vjerskih knjiga, posebno spisa koji su tumačili tesavvuf. I sam je, odgonetajući tajne i smisao svijeta, posegnuo za perom i stavio na hartiju svoje prve stihove. Razumijevajući svoj dar kao nadahnuće od Boga, uzeo je ovaj mladi derviš za sebe pjesnički pesudonim Ilhami ili nadahnuti (ar. ilham – nadahnuće). S nepresušnog izvora zagrabio je vodu svog pjesništva i prelio u svoje ovozemaljsko bivstvovanje. "Hvala Bogu", pisao je,"cjelokupno saznanje je od Njega (...) Ne proučavajući uopće metriku i njena pravila, počeo sam da nižem pobožne pjesme i stihove po ovim metrima. To je posebna pažnja i dar (inajet) od Boga... Ja sam pripadnik i dijete (evlad) Uvejsa i Hidra (sveti, odabrani Božiji ljudi, evlije), a uputstvo (na njihov put) došlo mi je od Milostivog". 

 Turbe Abdulvehaba Ilhamije u Potur-Mahali u Travniku

         Teške političke prilike u Bosni i Hercegovini, koja je, tako da kažemo, bila najistureniji serhat (granica) prema zapadnom svijetu, uvjetovale su pojavu različitih društvenih slabosti. Na ruševinama prosvjete trijumfalno je likovalo neznanje, a nemoral, koji je uzdrmao temelje vrijednosti u koje se do jučer gledalo s najvećim poštovanjem, izmamio je iz mraka raznorodno krvožedno zvjerinje, okorijele lopove, razvratnike i nasilnike, što se utrkivaše u činjenju zuluma svom ionako podjarmljenom narodu. Ni ulema, posebno muftije, koji nisu pokazivali ni najmanje volje da stanu ukraj ovim pošastima, ne činiše ništa da se izbave iz toga mraka. Ilhamija, koji je u tome gledao poraz pravde i dobročinstva, pisao je:

O pametni! Ne čudi se ovom nasilju!

Gdje je pravednost? Gdje su vrline u ovom času?

Ćud ovog vremena nadvladavaju zla,

Samo jedan tren oka stane, vrijeme ode,

Znaci da je kraj svijeta.

Uzrok da postane mjesto poteškoća i brige

Ne žalosti se! Ima i drugih manjkavosti

Hajde! Na kraju će i ovaj svijet dotrajati...

         Ovi stihovi snažno su svjedočanstvo o njegovoj privrženosti vlastitim idejama i pogledima, njegovom duhovnom životu i karakteru izuzetne moralne čvrstine, a istovremeno, kazuju nam da je takav, skroman u svojim željama i odmjeren u svakoj riječi, bio blizak narodu i njegov sapatnik. Ojađen se nosio s golemom tugom i nesrećom što se zloslutno nadvila nad njegovim narodom, pa je duboko u sebi prizivao osjećaj kako mu se primicahu posljednji sati života. Njegovo tijelo, slabo i iscrpljeno od bolesti, bijaše na izmaku snaga, ali ga Gospodar ipak ne uze k sebi. U međuvremenu, Iz Jedrena (Edirne), gdje je bio carski namjesnik, u Bosnu je stigao Dželalludin Ali-paša, poslan da umiri i pokori ovu zemlju. Nekoć je o njemu Ilhamija pisao i govorio lijepo, jer se po dolasku u Bosnu bijaše pokazao dobrim i pravednim vlastodršcem, no, kako ljudi umiju biti kvarljiva roba, ovaj se bešćutni vezir dao u mahnito trijebljenje svega živoga što mu se usprotivilo i stalo na put. Oštrica njegove sablje u smrt je odvela mnoge neposlušnike - veli narod, njih nekoliko stotina, mahom odmetnutih aga i begova - što mu se zamjeriše svojim nelojalnim držanjem i vlastostrašću. O njihovim glavama danonoćno je radila na zlu glasu othranjena i mrska sorta ljudi koju svaka vlast krije pod skutama svojim, čvrsto zauzdanu krvavim novcem  i golemim posjedima carskim. Rasute po svim mjestima ejaleta, ove su uhode potajno šaptom obavještavale dvor o postupcima bosanske gospode i tako ih isporučivale u sigurnu smrt. Nesretnici koji izbjegoše pašinu sablju skončaše sa omčom svilenog gajtana oko vrata, a one, što najduže  od svih tjeraše inat sa vezirovom gvozdenom naravi, podvrgnuše teškim mučenjima i tamničkim patnjama. Ilhamiji to pričini golemo razočarenje, jer naivno vjerovaše u dobre namjere vezira, pa se otvoreno pobuni protiv samovolje i nečasnih rabota njegovih. Iz pera mu tad na hartiju kanuše kobni stihovi:

Čudan zeman nastade,

sve zlikovac postade,

din-dušmanin ustade,

šta se hoće, zaboga?

Već takata nestade,

zlo nam svako postade,

dobrih ljudi nestade,

šta se hoće, zaboga?

           Nije prošlo mnogo kad se glas o Ilhamijinoj pjesmi pročuo u vezirskom gradu. Upirući prstom u Dželaludin-pašu, znao je Ilhamija kako je dirnuo u osinje gnijezdo. Uskoro mu je prispio poziv od vezira da dođe u njegove travničke saraje, da mu se ovaj smrtnik opravda i pred njim traži oprosta. Svi su znali kako taj put vodi samo u jednom pravcu i da povratka nema, ali Ilhamija za to nije mario. U pašinu dvoru dočekan je lijepo i sa poštovanjem. I jednom i drugom bijaše to njihovo prvo i posljednje viđenje. Paša nije krio divljenje prema hrabrom pjesniku što pred njim stoji, pa o svemu poče otvoreno i jasno. "Pokaj se, Ilhamija!", tražio je, gotovo moleći ga da mu udovolji zapovijesti i okani se ćorava posla. Isti onaj, koji se surovo razračunavao sa neistomišljenicima, sada je tražio načina da svoje goleme grijehe opravda praštajući život jednom narodnom pjesniku. Ilhamija, kao da je to znao, najednom prekinu tegobnu tišinu i prepusti se neizbježnom. Odbio je da se pokori. Po izričitom nalogu Dželalludin-paše, pogubljen je bez suda i suđenja, s mnogim drugim uglednim Bošnjacima, u Travniku, godine 1821."Smrti zapravo i nema", ponavljao je u sebi dok je u ranu zoru odvođen na mjesto izvršenja kazne i bez ikakva tereta na duši pošao svome Gospodaru. Kismet!

          Ukopan je u Travniku, u turbetu koje je više od jednog stoljeća, sve do 1959. godine, čuvalo njegov mezar. Ovo turbe, što se nalazilo u blizini nekadašnje željezničke stanice, temeljito je porušeno jer su to, navodno, zahtijevale potrebe preuređenja tog kraja. Ilhamijini posmrtni ostaci i nišani potom su prenešeni u turbe u Potur mahali, gdje se i danas nalaze. Na uzglavnom nišanu, koji na sebi nosi lijepo načinjen derviški turban, uklesane su  riječi:

On (Bog) je vječno živ!

U času kad je u vječnost preselio

Ostadoše u tuzi njegovi prijatelji.

Sebi je otvorio vrata Božije milosti i perivoja rajskog.

A primjer mu se nije mogao naći u njegovo vrijeme.

Zlonamjerno su ga obijedili mnogi lašci.

Kada je njegovom nježnom životu prispjela jesen

Ispio je smrtnu čašu Kevsera

I umro je mučeničkom smrću

Sejjid hadži šejh Vehab

Godine 1237/1821/22

           Taj spomenik, s istim smislom i porukom kao i onog vremena kada je podizan u čast ovog velikog bošnjačkog alima, i danas stoji kao paradigma ljudske žrtve za bolji, uzvišeniji cilj.

Alen Zečević

____________________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 181, 18. mart 2016.

Husein-kapetan Gradaščević, sanjar bosanske slobode (II)

        U predvečerje rusko-osmanskog rata 1827. godine sve oči bile su uprte u dvor Visoke porte. Dvije godine kasnije, kad su zaraćene strane u Jedrenama (Edirne) stavile potpise i sklopile primirje, bilo je svima jasno da su njegove odredbe išle na štetu Bosne.

        Uskoro, kad se Bosnom pročula vijest da je uzmičući pred pritiscima Rusije sultan dao riječ da će kneževini Srbiji priključiti šest bosanskih nahija, ustadoše Bošnjaci na bunu iskazujući nezadovoljstvo takvom odlukom i ocjenjujući je činom izdaje interesa Bosne. 

         Na prve oružane sukobe nije se čekalo dugo. Pred vojskom seraskera Husein-kapetana uzmakao je i kod Ali-age Rizvanbegovića u Stolac pobjegao zbačeni valija Namik-paša. Husein kapetan, koji je već tad preuzeo vlast u svoje ruke, pozvao je svu gospodu bosansku da mu se odazovu i priključe njegovoj vojsci. Na putu prema Kosovu, gdje je trebala presjeći put vojsci velikog vezira, glavnina bosanske vojske zauzela je Peć i Prištinu, da bi sredinom jula mjeseca 1831. godine u mjestu Štimja nanijela težak poraz sultanovim jedinicama. S bojnog polja jedva je živu glavu izvukao ranjeni veliki vezir Mehmed Rešid-paša, koji je u paničnom bijegu iza sebe ostavio svu svoju arhivu i velik ratni plijen.

       Iz Prištine, preko Novog Pazara, uputio se Husein-kapetan s pratnjom prema Sarajevu. Generali bosanske vojske izabraše ga za vođu, tražeći od sultana da ga svojim ukazom imenuje za bosanskog valiju. Kako se sultan oglušio o zahtjeve Bošnjaka, oni uzvratiše istom mjerom pa na svebosanskom saboru, koji je održan 12. septembra 1831. godine u sarajevskoj Carevoj džamiji, i zvanično proglasiše autonomiju Bosne. Ispred džamije slila se ogromna masa ljudi svih društvenih slojeva, koja je dočekivala Husein kapetana po njegovu povratku iz Prištine. Iako je isprva odbijao da se prihvati tako značajne dužnosti Husein je, svjestan teških prilika u kojima se Bosna našla, ipak udovoljio volji svoga naroda. 

        Nakon što su uzeli abdest i ruke spustili na korice Kur’ana Časnog, svi Bošnjaci jednodušno su prisegom iskazali svoju želju: “Mi ovdje sakupljeni, svi, jednoglasno tebe postavljamo za valiju ejaleta Bosne. Svu našu pokretnu i nepokretnu imovinu i, posebno, naše porodice i djecu predajemo tebi u ruke i za tvoju sreću. Od sada tebe priznajemo kao valiju Bosne i nikoga s druge strane ne trebamo i ne primamo, ko god ga postavio. Ima umrijeti i propasti, ali od ovoga nema odustati.” 

 džamija Husejnija u Gradačcu

         Rad sabora uskoro je priveden kraju i proglašenje Husein-kapetana novim bosanskim vezirom u činu paše s tri tuga obnarodovano je uz veliko slavlje i povike tekbira, praćeno gromoglasnim udarima topovskih đuladi i puščanih zrna. Huseinov-kapetanov san o slobodi Bosne, činilo se, bio je ostvaren. 

        U međuvremenu, u Bosnu je stigao Husein-aga, carski kapidžibaša i inspektor, sa zadatkom da ispita stanje u ovoj zemlji. Uvjeren da nepriznavanje Husein-kapetana za novog valiju neće Carstvu donijeti ništa dobro, savjetovao je sultanu da udovolji želji Bošnjaka. “Za ime Boga, gospodaru”, pisao je Husein-aga, “ako se želi sačuvati Bosna u okviru Carstva i cijela Rumelija, potvrdite izbor Husein-paše Gradaščevića za valiju i vezira Bosne i ispunite zahtjeve Bošnjaka. To je najveći interes sultana i Carstva.” 

        Ali, sultan nije htio ni da čuje. Umjesto toga naredi da se opremi i na Bosnu pošalje vojska u snazi od 50.000 ljudi okupljenih iz rumelijskih sandžaka. Pred nadiranjem daleko brojnije sultanove vojske povukao se Husein-kapetan prema Sarajevu. Odlučujuća bitka zametnula se u mjestu Stup, gdje je u susret carskoj vojsci izašlo oko 20.000 Bošnjaka. Nakon žestokih napada bosanskih jedinica, koje su unijele pometnju i zadale velike žrtve neprijatelju, sreća se u korist sultanovih jedinica okrenula po dolasku hercegovačkih prvaka Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića na bojno polje. Njihovom pomoći, koju još i danas neki vrlo smjelo nazivaju izdajničkim činom, carska je vojska za kratko vrijeme uspjela slomiti otpor branilaca Bosne. Husein-kapetan je, uviđajući neminovnost vojničkog poraza i primoran na povlačenje, s najbližim saradnicima napustio Sarajevo i uputio se prema Gradačcu.

       Krajem aprila mjeseca 1832. godine sultan je potpisao carsku naredbu kojom je Husein kapetana proglasio “odvratnim nevaljalcem”, “odmetnikom i buntovnikom”, “razbojnikom”, “zlikovcem” i osudio na smrt. Sva nepokretna imovina Husein-kapetanova pripala je državi. Već su 16. juna 1832. godine, u podnevnim satima, Husein-kapetan i šest stotina naoružanih ljudi u njegovoj pratnji stigli na austrijsku granicu, gdje se okrenut leđima progonjeni vezir u velikoj boli oprostio s domovinom. “Tuga za Bosnom”, bilježi Aleksa Ivić, “koju je beskrajno voleo, briga i bojazan od neizvesnosti, koja čeka njega i njegove u Austriji, razočarenje u prijateljima i ratni napori, podneseni u poslednje vreme, potresoše i iznuriše osetljivog viteza. Na obali savskoj nije mogao da ide bez tuđe pomoći. Dva momka su morala da ga podupiru u hodu.” Sa sobom je, kako je zabilježeno u iskazu sačinjenom 4. jula 1832. godine, ponio 3.000 dukata, dvije vreće srebrenog novca, dvije vreće talira, dvije vreće cvanciga, dva handžara zlatom okovana, četiri srebrene kubure, dvije sablje okićene draguljima, dva zlatna fišekluka, sedam džeferdara u zlatu, zlatni sat sa četiri poklopca, srebreni sat, jednu zlatnu duhansku kesu, dva srebrena svijećnjaka, četiri zlatom izvezena odijela, 38 pari srebrenih pištolja, 38 pušaka okovanih zlatom i srebrom, četiri urešena handžara, jedan džilit, dva koplja i dva bajraka. Često pomjeranje po austrijskom tlu, a naročito boravak u Osijeku i tretman austrijskih vlasti, teško je palo Husein-kapetanu. Jedino što mu je u tim danima pričinjavalo sreću bilo je rođenje kćerkice Šefike. Sve osim toga za njega je bilo mučenje. 

        A onda, 20. septembra iste godine, saopćena mu je vijest da je sultan donio odluku o njegovom pomilovanju. Ipak, za Huseina ta odluka nije značila mnogo, jer mu nije omogućen priželjkivani povratak u Bosnu. Pred njega je stavljena samo mogućnost da se vrati u Anadoliju, na što je i pristao poslije silnih pritisaka austrijskih vlasti. Jašući svoga konja koji je bio pod punim “rahtom i pusatom, sav u srmi i suhome zlatu”, ušao je Husein-kapetan Gradaščević u Beograd 14. oktobra, gdje ga je uz velike počasti dočekao beogradski vezir Husein-paša. U Beogradu, gdje je odsjedao oko dva mjeseca, primio je ferman kojim mu je naređeno da sa ženom dođe u osmansku prijestolnicu gdje će “mirno i bezbrižno živjeti u sjenci carske milosti”. Već tad Husein je bio slaboga zdravlja, vidno iscrpljen i iznemogao. Liječio ga je i uz najveće poštovanje njegovao Bartolomeo Kunibert, lični ljekar Miloša Obrenovića, koji je u jednoj od svojih bilješki zapisao da je Husein kapetan obolio “usled tuge i brige za svoju budućnost”.

 Mezar Husein-kapetana Gradaščevića u Istanbulu

         Postupajući prema sultanovoj volji, Husein-kapetan je stigao u Carigrad gdje je proveo posljednje dane svog života. Sultan nije propustio priliku da još jednom pokuša ovog nepokorljivog kapetana pridobiti na svoju stranu nudeći mu čast paše sa dva tuga u nizamskim jedinicama. No, kakvo li je razočarenje bilo za sultana kad je Husein ovu njegovu izdašnu ponudu odbio dobro poznatim ponosom Bošnjaka, ne strahujući za svoj život i izgovarajući riječi: “Radije ću umrijeti u nošnji svojih očeva, nego da nosim nizam-uniformu jednog paše!” Ni tad, gledajući smrti u oči, u Huseinu nije klonuo duh njegovih predaka, koji ga je održavao u životu još taman toliko da pred strašnim sultanom ostane uspravan i ponosit. 

         Smrt ga je uzela 17. augusta 1834. godine, kad je navršio svega trideset i dva ljeta. Je li umro nasilnom smrću, ili ga je savladala neka teška bolest, ne zna se. Ukopan je na mezarju Ejjub u Istanbulu. Na nišanu načinjenom njemu u čast na turskom jeziku ispisane su ove riječi:

“Ejalet Bosna, Zvornički sandžak, Gračanički kadiluk,
tvrđava Gradačac. Merhum sejjid (gospodin) Husein-beg
sin Osman kapetana. Za njegovu dušu Fatiha.
11. rebiul-ahira 1250.” (1834)

         Mezar u kojem počiva njegovo viteško tijelo prikrio je zemljani prah tuđega svijeta, daleko od njegove jedine domovine i rodnoga kraja, koji još i danas za njim pušta suzu i iščekuje povratak kostiju svoga junaka. 

Alen Zečević

________________________________ 

objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 178-179, 26. februar 2016.

Husein-kapetan Gradaščević, sanjar bosanske slobode (I)

         Jedno ime trajno je ispisano zlatnim slovima u historiji Bosne i Hercegovine. Ime  je to čovjeka koji je, boreći se za slobodu svoje zemlje, ustao na bunu i iskazao neposluh sultanu, ime koje našoj domovini služi na čast, a našem narodu na ponos – narodni prvak, Zmaj od Bosne, Husein-kapetan Gradaščević.

       Husein, sin Osman-kapetana i Melek-hanume, rođen je u Gradačcu 1802. godine u porodici Gradaščevića, koja je slovila za jednu od najutjecajnijih begovskih porodica u Bosni. Osim Huseina, Osman-kapetan je imao još šestericu sinova: Murat-bega, koji je oca na kapetanskoj dužnosti naslijedio 1812. godine, Hamza-bega, koji je umro još za očeva života, Osman-bega, koji je titulu paše dobio zbog zasluga u ratu protiv Srbije 1813. godine, Muharem-bega, Ibrahim-bega i Bećir-bega. Porodična kuća Gradaščevića u kojoj je rođen Husein nalazila se u blizini gradačačke kule. U njoj je još kao dječak, slušajući pripovijesti svoga oca Osmana i proslavljene braće Murat-kapetana i Osman-paše o njihovim pobjedonosnim pohodima protiv ustanika u Srbiji s početka 19. stoljeća, rasplamsavao u sebi ratnički duh. Bez oca je ostao vrlo rano, kada je imao svega deset godina. Nakon očeve smrti o njegovom je odgoju brinuo Murat, najstariji mu brat, znan kao pošten i pravedan kapetan, koji je "u svakoj prigodi štitio raju i sirotinju od nasilnika i gulikoža". Ne štedeći novca, doveo je Huseinu najbolje učitelje, među njima svog privatnog pisara Mula Mestvicu, koji ga je poučavao arapskoj kaligrafiji. Drugu, onu nježniju stranu njegove ličnosti, na sebe je preuzelo jedino žensko u njihovoj kući, majka Melek-hanuma koja je, obasipajući pažnjom svog budućeg junaka,  u njemu istovremeno odgajala mladića izvanrednih manira. Takvog ga je upamtio i Bartolomeo Kunibert, njegov savremenik i hećim, koji je o njemu sačinio ovaj vrijedan zapis: "Husein-kapetan imađaše 30 godina; stas mu bejaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmeh pun draži i tuge, njegove oči natkrivljivahu guste i ukrštene obrve, beloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke no  onaj ponositoga, surovoga i poludivljega Bošnjaka. Jedva bi se moglo verovati da se pod ovim nejakim i nežnim telesnim sastavom mogla skrivati onako krepka duša, vojnički darovi, velika taština, a naročito lična hrabrost, doterana ponekad do drskosti. Iskren i marljiv muslomanin, on je brižljivo vršio spoljne obrede svoje vere i pretpise Korana; ni za šta na svetu ne bi on propustio onih pet molitava dnevno, oštro pretpisanih svakome muslomaninu i od čega ga ništa ne može osloboditi; šta više često su ga viđali kako za vreme razgovora okreče oči k nebu i ponavlja sa svim tiho poneku molitvu ili stihove   iz Korana; i protivu opštega običaja svojih sunarodnika uzdržavaše se on brižljivo od raznih vinskih i alkoholnih pića, zabranjenih zakonima islamizma". 

 kula Husein-kapetana

        Mladi Husein, koji je imao ogromno bogatstvo i nemali broj posjeda, bio je odlična prilika za žensku čeljad iz drugih begovskih porodica. Ni on, svjestan svog statusa i ugleda koji uživa njegov plemićki rod, ništa nije prepuštao slučaju, pa je i sam među njima tražio najbolju za sebe. Huseinovo srce naposljetku je pripalo najsretnijoj od svih mirazdžijki, Hanifi, djevojci iz porodice Begzadića iz Dervente, čiji je brat, derventski kapetan Mahmud-beg, u godinama koje su uslijedile stajao na bojnom polju rame uz rame sa Husein-kapetanom. Nije prošlo mnogo kad su dobili i prvi plod svoje ljubavi, sina Muhameda, koji je po svoj prilici rođen 1821. godine, što će reći da se Husein vrlo mlad oženio.

        Husein je svoje djetinjstvo i mladost proveo u burnim vremenima. Baš u to doba Bosnom je strah i strepnju sijao valija Dželal-paša, surove naravi i omražen među  bosanskim ajanima, čovjek koji je, kako se u narodu pričalo, posjekao i na onaj svijet poslao preko pet stotina neposlušnih ajana i begova. U toj krvavoj kažnjeničkoj misiji život je izgubio i Huseinov brat Murat-kapetan kojeg je, za primjer drugima koji se usude poći putem nepokornosti njegovim naredbama, 1820. godine otrovao bešćutni Dželal-paša. To, međutim, ovom krvniku ne bi dovoljno, pa vlastoručno potpisanom bujuruldijom naredi da se od nesretnog Murat-kapetana oduzme sva životna stečevina  i stavi u državni posjed, a njegovim nasljednicima ostavi dvadeset hiljada groša, tek toliko da licemjerno "ublaži" njihov gubitak. Tragična sudbina njegova brata, kojeg je naslijedio na kapetanskoj stolici, bez sumnje duboko je potresla Huseina. To je bio jedan od razloga što je s nepovjerenjem dočekao novog bosanskog namjesnika Abdurahim-pašu, prema kojem je postupao krajnje pragmatično. Poslan u Bosnu da u djelo provede strogo naređenje carigradskog dvora i ukine janjičarski red u ovoj pokrajini, namjesnik se suočio sa prijetnjom oružanog otpora nezadovoljnih janjičara. Već tada je Husein-kapetan stekao reputaciju jednog od najistaknutijih bosanskih prvaka. Oni koji su pratili razvoj događaja tvrdili su u svojim izvještajima da je Husein-kapetan stao uz janjičare, poručujući da će s arsenalom od tri do četiri hiljade pušaka sravniti sa zemljom sve njihove protivnike. Ipak, do njegove odlučnije intervencije nije došlo. 

 kuća u kojoj je rođen Husein-kapetan

         Za jedanaest godina, koliko je proveo na čelu Gradačačke kapetanije, marljivo je Husein-kapetan radio na podizanju mnogih građevina. Živa graditeljska djelatnost, koja se razvijala zahvaljujući velikim novčanim sredstvima, najvećim dijelom bujala je na području Gradačca. Posebno je zanimljiva prošlost gradske tvrđave koja je podignuta na malom i strateški znakovitom uzvišenju, s kojeg se ljudskom oku pruža bajkovita, kao na dlanu podastrijeta panorama grada. Iza njenih zidina kula je visoka i bijela, u narodu zvana kulom Husein-kapetana Gradaščevića. Je li i kad ovu kulu prema svojoj volji dao izgraditi Husein-kapetan, ne zna se, ali je gotovo izvjesno da je za vrijeme svoje uprave vršio određene gradnje i prepravke na njoj. U njenoj je blizini, prema Huseinovom nalogu 1824. godine, izgrađena kamena, više od dvadeset metara visoka sahat-kula. U selu Čardak, udaljenom oko osam kilometara od Gradačca, gdje je imao svoje posjede, Husein-kapetan je jedan dio zemljišta opasao dubokim hendecima koje je ispunjavala voda i od njega načinio vještački otok. Tu, na jednom od brežuljaka izgradio je veliki, sedamaest metara dug dvorac, za koji će neki reći da je bio ljepši i od onog u Gradačcu. Najznačajniju građevinu podigao je Husein-kapetan 1826. godine ispod same gradske kapije, na oko pedeset metara daleko od zidova stare tvrđave. Bila je to, prema osnivačevom imenu nazvana, Husejnija, džamija impozantnih dimenzija i ljepote, s jednom velikom kupolom i tri manje nad džamijskim trijemom, iznad kojih je ponosno, kao prstom u nebo upirala, dvadeset i pet metara visoka bijela munara. Iznad ulaza u džamiju sitnim nesh-talik pismom uklesan je natpis:

Kako su lijepi mihrab i minber džamije osvjedočenih vjernika,

Čija izvanredna kupola se može porediti sa "Bejti-mamurom".

Vrijedne hvale su bogomolje gdje god se nalazile,

A posebno kupolama presvođena mjesta, gdje se pada ničice.

Svakodnevno se na bogomolje prosipa obilna milost,

Jer su to mjesta i bogomolje pobožnih.

Priznati se mora da je za podizanje ovakve bogomolje

Potrebna uputa Božija i njegova pomoć.

Nastojanja savremenika ostala su bezuspješna,

Jer slično nije vidio ni onaj ko je mnogo putovao.

Sretni emir kapetan tvrđave Gradačca.

Od Boga je upućen i pomognut za ovakvu gradnju.

Pridružujući se čestitanju njezina dovršetka, evo kronograma,

Krkleri rekoše: "Ovo je lijepa džamija i dom vjernika"

Godina 1242. (1826)

       Kao kapetanu, Huseinu je bilo mrsko činjenje nepravde i zuluma. Osim što je dao silan novac da se izgrade njegovi hajrati, Husein-kapetan je novčano pomagao i dozvole izdavao za gradnju mnogih objekata od opće koristi stanovnicima njegove kapetanije. Po dobrom su ga pamtili katolici iz sela Tolise, gdje je, kako bilježi Julijan Jelenić, 1823. godine izgrađena prva zgrada za potrebe katoličke pučke škole u kojoj se školovalo 120 djece, a zatim i jedna katolička crkva u kojoj je na molitve dolazilo oko 1500 ljudi. Pritom nije mnogo mario za kaznu, jer je sve dozvole tim ljudima izdavao na svoju ruku, a ne prema naređenju i carskim pečatom ovjerenom beratu.

Alen Zečević

(Nastavit će se...)

___________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 177, 19. februar 2016.