Povratak domovini: sudbina Škaljića hodže

Povratak domovini:

Sudbina Škaljića hodže

       Pamti se i danas da su u mjestu Dobropolje, koje se nalazi na sjeveroistoku Hercegovine, nedaleko od Gacka, živjeli pripadnici uglednog roda Škaljića. Otkud su došli i koje godine, ne zna se. Neki tvrde da su u Dobropolje stigli izbjegavši iz okoline Herceg–Novog  za vrijeme Bečkog rata (1683-1699), te da naselje Škaljari u blizini Kotora treba vezati za njihovo prezime. Narodna predaja iz Gacka, koju je zabilježio u svojim spisima Jevto Dedijer, kazuje da je Škaljića sablja bila treća od Hercegovine kod sultana i da je, prema tome, jasno da je ova porodica generacijama njegovala tradiciju dokazanih ratnika. Priča se, također, da su Škaljići u dosluhu bili sa hercegovačkim hajducima i da su prijateljevali sa povjerenikom ruskog cara, knezom gatačkim Vladislavićem, što su mu valjali za njegova života u Hercegovini. U istom mjestu postojalo je od ranije zanimljivo kazivanje o izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobrog polja koji je, boreći se u redovima Bošnjaka pod Ozijom, pao u zarobljeništvo ruske vojske. Tamo   mu je, biva zbog upamćenih usluga i dobročinstava što su Škaljići učinili njegovoj porodici, život oprostio naprijed spomenuti knez Vladislavić.

       Biće tome skoro tri stoljeća kako su Bošnjaci pod bajrakom sultanove vojske kročili na rusko tlo, u Besarabiji istočno od Odese, gdje se godine 1737., četrnaestog dana mjeseca jula, pod Ozijom (Očakov) zametnula bitka između Osmanske carevine i Rusije. Na bojnom polju bosansko-hercegovačku vojsku, u koju je mobilizirano oko 10.000 ljudi, predvodio je glavnokomandujući, sandžakbeg hercegovački Bećir-paša Čengić. Tek što su stigli pritekoše u pomoć braniocima Ozije nemilice gubeći svoje živote, padajući jedan za drugim, sve dok u dimu kumbarom zapaljene baruthane ne izginu trećina naših zemljaka. Tog se dana, odmah poslije pada Ozije, sa životom rastao i Bećir-paša Čengić, kojeg smrt zateče sa većim brojem paša i zarobljenika. One koji spasiše živu glavu Rusi staviše u sužnje i otpremiše ih na  tri strane. Od preko sedam hiljada, koliko ih je palo u ropstvo, nakon pet  punih godina u Bosnu se februara 1742. vratilo njih svega 1340. Eto, takva sudbina snađe naše ljude! 

       Prema pripovijesti hodže Škaljića, koji je bio među onim što su pali u sužanjstvo, Rusi okupiše zarobljene Bošnjake na čistini nekog polja i narediše da se na jednu stranu izdvoje oficiri i begovi, a na drugu da pođu obični vojnici. Vojni sud tad donese odluku da se na licu mjesta osudi i odmah smakne jedan broj begova. Prvog među njima posjekoše Bećir-pašu Čengića, za kojim u smrt pođoše i ostali begovi. U zaseoku Jasenik kod Gacka dugo se moglo čuti narodno pjevanje koje govori da je pod Ozijom zarobljenog Bećir-pašu pitao osvetnički nadmeno Sava Vladislavić:

''Znaš li, pašo, ne znali te ljudi,

Kada moju kuću raskućiše,

Posjekoše mog brata Todora,

Mog Todora brata rođenoga,

I krvlju mi vatru pogasiste...''    

     Iz redova što su ih činili preostali zarobljenici ruski oficiri izdvojiše mladića koji se među ostalim izdvajao svojom naočitošću i visinom, te ga odvedoše na razgovor. Kako su poslije kraćeg ispitivanja odgonetnuli da se radi o hodži Škaljiću, oni pred njega staviše ponudu da se odrekne svoje vjere i pokrsti se, što ovaj u početku odbi. Tražeći načina da za sebe dobije kakve koristi hodža Škaljić se dosjeti bliskih odnosa njegove porodice sa Vladislavićima, što odmah dade na znanje isljednicima. A kad je za to čuo general Vladislavić raširenih ruku u zagrljaj stegnu hodžu Škaljića jer ga, navodno, poznao po ocu, i naredi svojim potčinjenim da se prema njemu odnose s više poštovanja. Ali, kakvo li je to poštovanje moglo biti, kad je Vladislavić, kojem se kao zarobljenik toliko obradovao, poslije silnih pritisaka slomio njegov otpor i prisilio ga da na sebe stavi križ. Škaljić, odnosno Petar, kako se zvaše novim imenom, Vladislavićevim posredovanjem postade svećenik i dade mu se posao u nekoj moskovskoj eparhiji. Tu mu dogovoriše brak sa Sofijom, odabranicom iz carske porodice, s kojom je, osim dvojice sinova,  od kojih se jedan zvao Andrej, dobio i velikog bogatstva. 

      Pogled na Gacko

Ali, novci i ugled ne značiše Škaljiću mnogo. Zveket suhih kovanica nije mogao nadglasati nostalgične glasove što su dolazili iz njegove duše. U njegovim mislima mjesta bijaše samo  za domovinu i zavičaj, Hercegovinu i Dobropolje. A onda, poslije šesnaest punih godina provedenih u Rusiji, dođe dan koji preokrenu točak sudbine. U jednoj moskovskoj čajdžinici, kazuje predanje, do Škaljićevih ušiju dopru glasovi dvojice ljudi što su pričali jezikom njegova naroda, te odluči da udovolji svojoj znatiželji i priđe njihovu stolu. I zaista, bijahu to njegovi zemljaci koji su, navodno, kao predstavnici pravoslavnog stanovništva iz Hercegovine došli u Rusiju da traže njenu zaštitu i pomoć u oslobađanju od osmanske vlasti. Otvorivši dušu Škaljić im kaza kako ne bi žalio zadnjeg daha ispustiti samo da se ponovo vrati i vidi nebo svog zavičaja. Kad vidješe koliko mu je stalo, ponudiše mu da se s njima ilegalno zaputi prema Hercegovini, na što je Škaljić odmah pristao. Priča se da je pred polazak ponio bisage do vrha ispunjene zlatnim novcem i da ga je u znak zahvalnosti sa svojim saputnicima podijelio na tri jednaka dijela. Na dugom i napornom putovanju do Hercegovine pregazio je tla Moldavije i Rumunije.

      Najzad se vremešni Škaljić vratio u Dobropolje, gdje je nakon toliko godina ponovo postao seoskim hodžom. A kad se na ruskom dvoru pročulo o bjekstvu hodže Škaljića uputi carska vlada zahtjev sultanu da se hodža odmah pošalje u Rusiju. Sofija i njegova dva sina preklinjali  su ga da im se vrati, ali im od toga ne bi fajde. Jednom se greška takva čini u životu, znao je hodža Škaljić, i nikad više svom zavičaju leđa okrenuo nije.

Alen Zečević

_____________________

objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 159. 16. oktobar 2015.

Kako je oduzimana zemlja Bošnjacima u Kraljevini SHS

autor: Alen Zečević

KAKO JE ODUZIMANA ZEMLJA BOŠNJACIMA U KRALJEVINI SHS

       Raspad Austro-ugarske monarhije izazvao je velike promjene ne samo na Balkanu nego i šire. Jedna od tih promjena svakako je i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, u čiji sastav su ušle sve južnoslavenske zemlje. Međutim, već samo ime novonastale države sugeriralo je diskriminatornu prirodu njenog ujedinjenja bez spominjaja Bošnjaka muslimana u kapacitetu njihove etničke pripadnosti. Ona je kao takva, isključiva u svom predustavnom i ustavnom poretku, zapravo, bila prostor u kome su se konfrontirale velikohrvatska i velikosrpska ideologija. U takvim okolnostima Bošnjaci su pribjegavali u politički pragmatizam, ulazeći u državnu zajednicu kao jedino, u to vrijeme, povoljno rješenje. No, kako su godine koje su dolazile pokazale društevno-politička atmosfera nije bila onakvom kakvom su je priželjkivali. Položaj Bošnjaka je bio takav da njihova imovinska i lična sigurnost gotovo da nije ni postojala.

      Uprkos činjenici da je Austro-ugarska monarhija nestala sa političke scene, ipak, neki od važnih pitanja naslijeđena su i prenešena u obavezu Kraljevine SHS. Jedno od tih pitanja bilo je i agrarno pitanje. Podaci austrougarske uprave iz posljednjih godina njene vlasti u Bosni i Hercegovini pokazuju da je tada bilo oko 45.000 Bošnjaka koji su bili vlasnici raznih obrta i sitnih zanatskih radnji. Prvodecembarskim aktom i ujedinjenjem 1918. godine došlo je do nagle ekonomske, socijalne i imovinske inverzije među društvenim slojevima. Iskustva evropskih država koje su feudalizam likvidirale postupno nisu poslužila kao model za rješavanje istoga u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zanemarivši pravu prirodu neriješenog agrarnog pitanja regent Aleksandar Karađorđević je izdao proglas upućen narodu u kojemu je rečeno:

”Ja želim odmah da se pristupi pravednom rešenju agrarnog pitanja, i da se ukinu kmetstva i veliki zemljišni posedi. U oba slučaja će se predati među siromašne zemljoradnike, sa pravičnom naknadom dosadašnjim vlasnicima njenim. Neka svaki Srbin, Hrvat i Slovenac bude na svojoj zemlji gospodar. U slobodnoj državi našoj može da bude i biće samo slobodnih vlasnika zemlje … Pozivam da s poverenjem u moju kraljevsku reč mirno sačekaju da im naša država zakonskim putem preda zemlju, koja će unapred biti samo Božija i njihova, kao što je to već odavno u Srbiji. ”^[1]

Politička represija u službi oduzimanja zemlje Bošnjacima

 

       Proizvoljna tumačenja takvog proglasa u kojemu se ukidaju kmetstva i veliki zemljišni posjedi, koji su u pravilu bili vlasništvo Bošnjaka, značilo je samo jedno: da će se predstojeće rješavanje agrarnog pitanja provesti oduzimanjem begovskih posjeda i njihovim predavanjem ‘siromašnim zemljoradnicima’. Ti siromašni zemljoradnici su u većini slučajeva bili kmetovi pravoslavne vjeroispovijesti koji su prema ovome proglasu zauzeli stav da imaju prava na zemlju koju obrađuju, iako je ta zemlja do tada bila u vlasništvu begovata. Zakonski okvir proglasa zapravo je potvrdio njihova uvjerenja i omogućio neometano sprovođenje odluka koje su se nalazile na tragu ekonomskog uništavanja Bošnjaka. To nije bila slučajnost, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da se tada istovremeno oživljava genocidna politika prema Bošnjacima na Kosovu, Sandžaku i Bosni i Hercegovini. Vlada u Beogradu je svakodnevno primala telegrame koji su pristizali iz svih dijelova Bosne i Hercegovine u kojima se upozoravalo na pljačke imanja zemljoposjednika i na položaj begova koji su nerijetko i ubijani skupa sa svojom poslugom. Tadašnji predsjednik Zemaljske vlade za Bosnu Hercegovinu Atanasije Šola slao je izvještaje ministru Svetozaru Pribičeviću u kojima se, pored ostalog, govorilo o stradanjima Bošnjaka. Ta stradanja su postala osnovno obilježje društveno–političkog stanja Bosne i Hercegovine u prvim decenijama nakon ujedinjenja.

 ilustracija (izvor: diwan-magazine.com).

        Vrhovni poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević je u razgovoru sa Atanasijem Šolom istakao da je Bosna zapala pod teror kakav se ne pamti. Izvještaji koji su nedvosmisleno govorili o teškom položaju Bošnjaka kao muslimana stigli su i do javnosti u inostranstvu. Francuski novinar Charles Rivet je prilikom boravka u Sarajevu februara 1919, obavio razgovor i sa reis-ul-ulemom Džemaludinom ef. Čauševićem i objavio ga u listu Le temps aprila iste godine. U tom razgovoru Čaušević je iskazao zabrinutost za budućnost Bošnjaka muslimana iznosivši nekoliko podataka koji su nedvosmisleno govorili o zločinima koji su počinjeni nad njima. Saznavši za taj razgovor ministar Pribičević je zahtijevao od predsjednika Zemaljske vlade Atanasija Šole da traži od Čauševića demant vlastitih navoda ili će u suprotnom uputiti prijedlog za njegovo penzioniranje. Atanasije Šola je to odbio odgovarajući mu da su navodi Čauševića tačni, ali i da se radi o čovjeku koji je 1914. godine štitio Srbe od progona. Nasilje i otimačina zemlje je nastavljena. Tako je do septembra 1920, pored ostalih oblika nasilja, ubijeno oko 2.000 Bošnjaka. ^[2] Takva politička represija i rasplamsavanje nacionalizma rezultiralo je i iseljavanjem nekoliko hiljada bošnjačkih porodica u Tursku, čime su njihova imovina i svi posjedi ostavljeni bez ikakvih naknada i zaštite. Do jula 1919. godine je od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto 400.072 hektara zemlje.

Vakufska imovina u Kraljevini SHS

 

       To nasilje nije zaustavljeno uprkos potpisanom Senžermenskom ugovoru od 10. septembra 1919. godine, koji je u članu 10. spominjao muslimane i odnos prema njihovim vjerskim institucijama. Članom 10. ugovora Vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obavezala se da će ”pružiti zaštitu džamijama, grobljima i drugim vjerskim ustanovama muslimanskim”. Međutim, mnogi muslimanski vjerski objekti su srušeni, pretvoreni u vojne, privredne ili objekte druge namjene. Vakufska imovina u Bosni i Hercegovini je bila regulirana posebnim Štatutom za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova iz 1909. godine. Da bi postepeno ukinula tu uredbu Vlada Kraljevine SHS je već 12. septembra 1919. godine donijela privremenu Uredbu o upravi vakufa, koja se kao takva nije odnosila na Bosnu i Hercegovinu. Ta uredba je, kako se ispostavilo, bila samo prelazno riješenje do donošenja Zakona o upravi vakufa kojim je sva vakufska imovina u Kraljevini SHS došla u nadležnost Ministarstva vjera u Beogradu. Ministarstvo je pozivajući se na ovaj zakon postavljalo čak i one vjerske službenike koje je plaćao vakuf iz svojih akumuliranih sredstava, i takvo stanje je ostalo na snazi sve do zavođenja šestojanuarske diktature 1929. godine. Nedugo nakon zavođenja diktature i donošenja Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici 31. januara 1930. kao i Zakona o izboru reis-ul-uleme 4. juna 1930. godine, došlo je do uspostave reorganizirane Islamske vjerske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji na čelu sa svojim vrhovnim poglavarom. Međutim, vladi nije smetala takva zajednica u kojoj je cijela vakufska i vjerska uprava bila pod kontrolom Ministarstva vjera u Beogradu.

 reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević

Agrarna reforma i uzurpacija vakufske imovine

 

      Nakon donošenja Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Vlada Kraljevine Jugoslavije je donijela Uredbu o privremenoj organizaciji vlasti i poslova Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Tom uredbom je ministar pravde postao najviša upravna vlast za sve vakufsko-mearifske poslove, a zakonski okvir uredbe mu je omogućio da suvereno raspolaže cijelom vakufskom imovinom. To se pokazalo kao cilj pokrenutog procesa reorganizacije Islamske zajednice koja bi u konačnici bila lišena svakog oblika individualnog upravljanja vlastitim kulturnim, vjerskim i materijalnim dobrima. To je bio glavni razlog zbog kojeg reis-ul-ulema Čaušević nije pristao na takvo jednostrano rješavanje statusa Islamske zajednice, pa je svoj stav odlučno iskazao podnošenjem ostavke na svoj položaj. Vlada Kraljevine Jugoslavije je nakon šestojanuarske diktature donijela 1931. godine Zakon o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima. Donošenju tog zakona prethodila je upućenost vlasti u činjenično stanje na terenu koje je govorilo da je u trenutku stvaranja jugoslavenske države preko 62 % privatne zemlje bilo u posjedu Bošnjaka muslimana. ‘U svim agrarnim reformama od 1919. do 1939. godine, ukupno je u Bosni i Hercegovini od nekadašnjih veleposjednika (uglavnom Bošnjaka) oduzeto i predato u ruke seljaka (uglavnom pravoslavnih Srba), kako beglučkih zemalja (400.072 hektara), tako i kmetskih selišta (775.233 hektara), što ukupno iznosi 1.175.305. hektara zemlje koja je oteta od Bošnjaka’.^[3] Godine koje su dolazile donijele su sve veću ekonomsku i socijalnu destrukciju Bošnjaka od strane vlasti Kraljevine Jugoslavije. Toga nije bila pošteđena ni institucija vakufa koja je pretrpila ogromne štete i gubitke. Kolike je razmjere poprimila pljačka vakufske imovine najbolje ilustruje podatak da je u periodu od 1919. do 1938. godine oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje. Prema tome, agrarno pitanje u Kraljevini Jugoslaviji koje je na ovaj način ‘riješeno’ bilo je prvi korak u procesu uništavanja privatne bošnjačke svojine i javnih vjerskih institucija. Posljedica takvog haotičnog stanja u kojemu je privatna svojina oteta preko noći i predana onima koje je vlast proglasom odredila kao ‘legalne nasljednike tuđe imovine’, rezultirala je u konačnici i društveno-političkim raslojavanjem Bošnjaka. Zakoni koji su donošeni sa takvim okvirima, bazirani na nacionalnoj i vjerskoj isključivosti, doveli su Bošnjake u položaj ekonomske i socijalne inferiornosti, oduzimanjem posjeda koji su do samo prije 20 godina bili njihovo vlasništvo.
_______________________________
 1] Mustafa Imamović, Kemal Hrelja, Atif Purivatra, Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima, Sarajevo, 1993. str.46
^2] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Novi Pazar, 2007, str. 490.
^3] Mustafa Imamović, Kemal Hrelja i Atif Purivatra, Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima, str. 65

Objavljeno u: Magazin Diwan, br. 7, Luksemburg, April 2013.

Fragment iz historije, Rimsko-ilirski ratovi i Batonov ustanak

autor: Alen Zečević

 Fragment iz historije:

RIMSKO ILIRSKI RATOVI I BATONOV USTANAK

      Prve pisane tragove o ratovima na tlu Bosne i Hercegovine nalazimo kod starogrčkih pisaca iz 4. stoljeća stare ere, u čijim se djelima govori o ratovima koje su bosanski starosjedioci Iliri vodili s keltskim plemenima koja su pristigla iz daleke Galije (područje današnje Francuske. Za povijest Bosne i Ilira sudbonosno je bilo formiranje moćnog Rimskog carstva, imperije koja je stalnim ratovanjima i teritorijalnom ekspanzijom pod svoju vlast stavila konglomerat naroda i plemenskih zajednica s različitim i vrlo često niskim stepenom kulturno-civilizacijskog napretka. 

Ratovi s Rimom do 6. godine n.e. 

 

     Za održavanje Carstva u njegovoj vojno-političkoj moći, Rimljanima su bile neophodne velike zalihe metala za izradu oružja i zlata koje je bilo potrebno za vođenje ratova. S obzirom na to da je u Bosni, pod vlašću bosanskohercegovačkih ilirskih plemena, tih metala bilo u izobilju, ali i zbog činjenice da su preko njihove domovine prolazili važni trgovački i vojni putevi prema srednjoj Evropi, Rimsko carstvo je otvorilo poglavlje dugogodišnjih i krvavih rimsko-ilirskih ratova. Ilirska dominacija nad većim dijelom Jadrana, putem kojeg je iz Rima vodio put za Grčku i svijet Istoka, ubrzala je i učinila izvjesnim prva ratna sukobljavanja rimske i ilirske flote potkraj 3. stoljeća st. e. Ilirska država, sa središtem na obali mora od ušća Neretve do Albanije, čiji su nosioci državnosti bili Ardijejci koji su pod pritiskom Kelta, početkom 4. stoljeća st. e. napustili poriječje gornje Neretve i na morskoj obali formirali Ardijejsku državu, u to vrijeme nezaobilazan vojni i politički faktor. 

       Ilirska flota je nanosila velike gubitke italskim trgovcima na moru, što je značajno ubrzalo rimsku odluku o pokretanju ratnih aktivnosti. Pregovori koji su vođeni 229. godine st.e. okončani su bez uspjeha te su obje strane odveli u prvi rimsko-ilirski rat. Ilire je u tom ratu predvodila kraljica Teuta koja se nije mogla suprostaviti bolje naoružanoj rimskoj vojsci. Pobjeda Rimljana nije značila i potpuni nestanak ilirske države, stoga su rimsko-ilirski ratovi nastavljeni 219. godine st.e. 

 pogled na tvrđavu Vranduk

      Tokom trećeg ilirskog rata, koji je trajao od 171. do 167. godine stare ere, tokom kojeg je Ilire predvodio kralj Gencije, Rimljani su porazili udružene snage Ilira i Makedonaca. Premda su obje strane u prvim sukobima doživjele srazmjerno velike gubitke, Rimljani su u sljedećim ratovima ipak ostvarili značajnije uspjehe i veliki ratni plijen. O kakvom je plijenu riječ najbolje govore podaci i zabilježena svjedočenja rimskih analista koji navode da je prilikom pobjedonosne povorke koja se kretala ulicama Rima samo iz kraljevske riznice proneseno 27 tovara zlata, 19 tovara srebra, 13.000 rimskog srebrenog novca itd. Nakon što su pred rimskom silom uzmakla obalna ilirska plemena, na udaru su se našla plemena iz unutrašnjosti Bosne – sjeverozapadne krajeve Bosne naseljavali su Japodi, teritorijom između rijeka Vrbasa i Bosne dominirali su Mezeji, prostori srednje Bosne bili su naseljeni plemenima Desidijata, u zapadnoj Bosni živjeli su Dalmati, u srednjem Podrinju plemena Dindara, a prostore južne Hercegovine i primorja naseljavali su Ardijejci. Dalmati, čije je stolno mjesto bio Delminium (kod današnjeg Duvna), a koji su nastanjivali područja današnjeg Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja te dio primorja na potezu od rijeke Krke do ušća Neretve, bili su jedno od najbolje organiziranih i najmoćnijih ilirskih plemena. Zbog njihove prisutnosti u primorju, gdje im je glavno uporište bila Salona (danas Solin kod Splita), čitava provincija se nakon uspostave rimske vlasti u njoj nazvala Dalmatia ili Dalmacija. 

      Počev od 156. godine stare ere i tokom cijelog stoljeća i po, Rimljani i Dalmati su vodili ratove s različitim uspjesima. Tako su 48. godine st. e. Dalmati u zasjedi koju su napravili u jednom klancu, nanijeli težak poraz rimskim snagama koje su tom prilikom izgubile 2.000 vojnika. Preostali dio rimske vojske se uz velike napore spasio i povratio u utvrđenu Salonu na primorju koju su u ranijim ratovima oduzeli od Dalmata. Nekoliko godina kasnije, tačnije 34. godine st. e. oporavljene rimske jedinice su obnovile ratne aktivnosti na teritorijama koje su se nalazile pod vlašću Dalmata i nakon nekoliko žestokih borbi uspjele pokoriti ovo ratoborno pleme. Nakon sloma Dalmata pred rimskim legijama su se otvorile mogućnosti zaposjedanja preostalog bosanskohercegovačkog prostora. Međutim, preostala ilirska plemena, koja su svjedočila sudbini Dalmata i njihovom potčinjavanju rimskoj snazi, nisu ostala ravnodušna na činjenicu da će njihova domovina pasti u ruke tuđinske vlasti. 

 Vranduk, nekoć ilirska prijestolnica Arduba (izvor: Novo Vrijeme, web)

Baton ilirski 

 

     Oštro i nasilničko postupanje, zloupotrebe najviših položaja i nametanje teških poreza, prisilno regrutiranje mladih i njihovo odvođenje na ratišta pod zastavama Rimskog carstva, 6. godine nove ere je dovelo do jedinstvene pobune svih ilirskih plemena. Nezadovoljstvo i neposluh rimskim organima uprave prvi su iskazali Desidijati koji su naseljavali područja današnjeg Sarajeva, Zenice, Visokog, Kiseljaka, Fojnice i Glasinca. Za njihovim primjerom su pošla i preostala bosanskohercegovačka ilirska plemena što je rezultiralo jednodušnim oružanim otporom na čijem čelu je stajao Baton, poglavica Desidijata, kojem su rimski pisci pripisivali izuzetne ratničke vještine, hrabrost i odlučnost. Ujedinjeni pod prijetnjom potpunog nestanka njihove domovine snage ilirskih plemena su za kratko vrijeme, prema bilježenjima rimskih historičara, okupile silu od oko 200.000 ustanika pješaka i 9.000 konjanika. 

      Predvođeni vođom Batonom, za kojeg su Rimljani znali da je odličan strateg i autoritet, Iliri su neprijateljskoj vojsci nametnuli rat, organizirajući operacije po teško pristupačnom planinskom terenu. Razmjeri Batonovog ustanka, čijom su organiziranošću i uspjesima bili iznenađeni i sami Rimljani, u jednom su trenutku prijetili potpunim rasulom rimskih vojnih jedinica. O stanju i položaju rimskih legija na bosanskom tlu na kojem je svakim danom bjesnila bespoštedna borba domicilnog stanovništva i okupatorskih odreda, bio je upoznat i car August, koji je prilikom svog očajnog obraćanja Senatu izjavio da će se ustanici, ako se ne poduzmu krajnje mjere, za nekoliko dana naći pred Rimom. U nizu mjera koje su poduzete, donijeta je odluka da se na ratište pošalju najiskusniji i najbolji rimski generali: Germanik, Tiberije, Lepid i drugi, u vojnu služnu pozvani su veterani, a vazalni kraljevi su bili obavezni poslati pomoćne vojne snage. 

        U međuvremenu, dok se Rimskim carstvom širila vijest o porazima i razbijala iluzija o nepobjedivosti rimskih legija, u Bosni su svoje živote ostavljali mnogi rimski legionari. Ustanak koji je u prvobitnim vojnim planovima Rimljana tretiran kao bezazlen i neorganiziran ustanak, čije se suzbijanje i konačan slom trebao desiti u krvavom gušenju, ušao je u treću godinu i postao najozbiljnija prijetnja za unutrašnji poredak Carstva. To je bio glavni razlog zbog kojeg je car August donio odluku da se 15 od 25 legija (s koliko ih je tad raspolagalo Rimsko carstvo) povuče iz drugih pokrajina i prebaci na ilirsko ratište. Time je pred ilirskim ustanicima formirana najmoćnija vojska tadašnjeg svijeta. Osim činjenice da se pred njima nalazio brojčano nadmoćniji protivnik, koji je slanjem dodatnih legija protiv njih mobilizirao dvije trećine ukupnog rimskog vojnog potencijala, ustanicima je usljed trogodišnje zapuštenosti obradivih površina prijetila i potpuna nestašica hrane. 

 zidinama opasan, Vranduk

      Koristeći probleme u redovima ustanika rimska vojska je bilježila velike uspjehe na bojnom polju. Konačnom slomu Batonovog ustanka značajno je doprinijela i izdaja istoimenog breučkog vođe iz Panonije koji je odustao od oružanog otpora nakon što je od Rimljana dobio obećanje da će ga proglasiti kraljem njegovog plemena. Baton, istinski vođa ustanka, pronašao je i kaznio izdajnika, ali je to bilo nedovoljno da se spriječi potpuno rasulo ustaničkih snaga. 

Arduba – tu se sve završilo! 

 

       Posljednje organizirane akcije otpora Rimljanima pružili su Desidijati boreći se s neprijateljem oko zidina svog posljednjeg uporišta Ardube (za koju se smatra da se nalazila na prostoru današnjeg Vranduka kod Zenice). Preostali ilirski ratnici, suočeni s neminovnošću potpunog poraza i sigurne smrti, međusobno su se poubijali kako ne bi živi pali u ruke Rimljana, a žene i djeca, koji su ostali potpuno nezaštićeni, svoje su živote okončali bacajući se u rijeku ispod zidina grada. Vođa ustanka Baton zarobljen je u jednoj tvrđavi. Prilikom ispitivanja pred rimskim generalima, na pitanje Tiberija zašto je podigao ustanak protiv Rima, Baton je rekao: “Sami ste krivi, jer ste našim stanovnicima slali vukove umjesto pasa”. Zadivljen Batonovom hrabrošću pobjednik mu je poštedio život i deportirao ga u Ravenu (Italija) gdje je živio do svoje smrti. 

       Slomom ilirskog ustanka 9. godine n. e. na bosanskohercegovačkom prostoru je uspostavljena trajna rimska vlast. Cjelokupno vojno sposobno ilirsko stanovništvo obavezano je služenjem višegodišnjeg vojnog roka (trajao je čak od 30 do 40 godina). Ilirski mladići su svrstavani u posebne vojne jedinice (auxiliae), imenovane prema imenu plemena iz kojeg su dolazili. Tako su Iliri, daleko od svoje domovine i porodica, primorani služiti rimskoj vojsci i interesima Rimskog carstva, ostavljali svoje kosti u tuđim zemljama. 

_____________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 141, 5. juni 2015.

Zvjezdoznanstvo Hadži-bega Rizvanbegovića

autor: Alen Zečević

ZVJEZDOZNANSTVO HADŽI-BEGA RIZVANBEGOVIĆA

     U narodu postoji jedno pravilo kojim su udešene sudbine mnogih ovdašnjih ljudi, a koje govori da su u njegovom sjećanju, u svim vremenima, mjesto zavrijedili podjednako i ljudi herojskih podviga i kukavice, i dobri i loši insani, i mudraci i najčudniji čudaci. Uz nečije ime do danas se očuvala uspomena ovjenčana slavom, dok se imena nekih ljudi rijetko ili nikako ne uzimaju u usta! Među ove posljednje stao je čovjek čijem se liku i djelu već više od dva stoljeća sudi prema narodnim predanjima i svjedočanstvima koja mu pripisuju čudesna djela i nadnaravne moći. Još i danas, kad vas put nanese kroz krševitu Hercegovinu, od starijih ljudi možete čuti pripovijesti o Hadži-begu i njegovom tajanstvenom gradu u Hutovu.  
     Hadži-Mehmed-beg, kako mu je bilo pravo ime, poznat i kao Hadži-beg ili Hadžun, rođen je u Stocu 1768. godine, u uglednoj kapetanskoj porodici Rizvanbegovića. Njegov otac Zulfikar  bio je oženjen Melećhanom Babić iz Sarajeva s kojom je dobio dva sina, Mustaj-bega i Mehmed-bega, kasnije prozvanog Hadži-bega. Sa suprugom iz drugog braka Zulfikar kapetan imao je još trojicu sinova: Omer-bega, Ali-agu (znamenitog Ali-pašu Stočevića) i Halil-agu.

      Još u ranoj mladosti prkos i naprasita Mehmedova ćud prerasli su u nepokornost, što bijaše glavnim razlogom da ga otac udalji od sebe i stolačke kapetanije. Razmirice s glavom kuće odvele su ga u Siriju, gdje je nekoliko godina proveo u sviti vezira Džezzâr-Ahmed-paše. Ovaj namjesnik bio je, kako kažu, porijeklom Hercegovac, rođen u Fatnici kod Bileće, ali to nikome nije govorio. Obraćajući se veziru molbom da ga primi u svoju službu, Mehmed ga je uvjeravao da dolazi iz Stoca i da je potomak glasovitih Rizvanbegovića, na što je Ahmed-paša ostao nepovjerljiv. Kako bi se uvjerio u te tvrdnje, vezir odluči da stavi mladića na kušnju pa ga priupita: "Koliko u Stocu ima ćuprija?" i "postoji li još nekakvo veliko stablo šuplje višnje u Njivicama?". A kad je Mehmed udovoljio želji svijetloga vezira i podastrijevši mu odgovore koji  su potvrdili da je mladić pred njim uistinu njegov zemljak, ovaj ga bez oklijevanja primi u društvo svojih najodabranijih ljudi. Nije dugo čekao na priliku za dokazivanje. Ahmed-paša izdao je naređenje istaknutim pojedincima, među njima i Hadži-begu, da izrade plan opravke tvrđave Aće. A kad je vezir  pogled spustio na Hadži-begove listine, istog trena odbaci prijedloge ostalih svojih sluga i pozva ga u svoje odaje. Priželjkujući nagradu i odlikovanje za svoj plan, Hadži-beg stupi pred vezira ljubeći mu skute, ali mu on priredi neugodnosti i veliki  ukor:"Hadži-beže! moj plan i tvoj plan tako su jednaki, da se među njima ni malo razlike vidjeti ne može, dakle su i naše misli tako jednake. Ali ti nijesi više za moje službe, nego s te stope pođi kud hoćeš. Ako čujem za te, da si gdje blizu mene, znaj dobro, izgubićeš glavu!" Tim riječima ispraćen je na put za Carigrad, koji je, nakon skoro tri ljeta provedena u rasipništvu, između 1797. i 1798. godine odlučio napustiti, vratiti se svome ocu i tražiti oprost.

 Kula Hadži-bega Rizvanbegovića

      Smatrajući da bi poslije njegove smrti moglo doći do kakve zavade među sinovima u pitanjima nasljednika na čelu stolačke kapetanije, Zulfikar-kapetan 1802. godine napusti svoj položaj i podijeli kapetaniju na dva nejednaka dijela. Za kapetana u Stocu dođe Mustaj-beg, a Hadži-begu pripade Hutovo sa okolnim selima. U Hutovu, sred grada, odranije se nalazila visoka ukrug sazidana derbend-kula, s čije tavanice je Hadži-beg pogledom premjerao golet i pustoš svojih posjeda. Upravo tu započeo je novi život. Ženio se dvaput. Prvi put Šoge Šagovnovića kćerkom iz Oraha, vele zarobljenicom što mu pade u ruke za vrijeme borbi sa crnogorskim četama, s kojom izrodi dvojicu sinova, Mustaj-bega i Derviš-agu. Drugi put za hanumu dovede neko djevojče od Harmande iz Travnika, s kojom dobi sinove Smail-bega i Aćif-bega.

       Pod Hadži-begovom vlašću, koja se prostirala na području Zažablja, nalazila su se sela Hutovo, Gornje i Donje Hrasno, Carići, Mošovići, Klet i Gradac. Kosta Hörman o njemu ovako kazuje: "Hadži-beg Rizvanbegović je bio silan za svoga doba, putnicima i susjedima, biva vladao se po sebi kao feudalna gospoda u srednjem vijeku, a njegov je grad bio kao zamak kakvog viteza za doba Maksimilijana I, gdje je svaki vitez htio da bude carem ili samostalnim gospodarem u svome kraju. Takav ti je bio početkom 18. stoljeća i Hadži-beg na Hutovu kod Popovog polja. Bio je, po nekima, haračlija, o kome se s neke ruke može kazati da je pošljednji vitez, biva junak, koji je vladao po običajima srednjeg vijeka, te vladao topuzom i sabljom u  svoj toj okolici". Priča se da je Hadži-beg unutar zidina svoga utvrđenja u pritvor stavljao svoje neprijatelje, tamo ih, navodno, mučio u velikim patnjama i tijela im bacao u ponore hutovske. Pripovjedao je tako narod hercegovački o njemu sve i svašta: da je bio tlačitelj seljaka i trgovaca, vlastodržac surove naravi i okrutnih postupaka; ali to će, ipak, prije biti priče zlih namjera i ogovaranje bez mjere jer se, naprotiv, s druge strane čuju glasovi koji kazuju o Hadži-begu kao čovjeku plemenitih osjećanja i zaštiniku pravde. Osim toga, zna se da otimanje zemlje od seljaka Hadži-begu bijaše strano, čime je pridobio njihovo povjerenje i poštovanje. Po dobru ga pamte posebno katolici iz Hrasna, što su uz njega stajali na bojnim poljima i bili mu oslonac cijeloga života. Govorilo se da i to da je Hadži-beg imao novca kojem ni sam nije znao broja, da je sva njegova imovina, i ona poštenjem i ona kradom stečena, došla   u posjed njegovih sinova. A zna se da je do ruku njegovih naseljednika došlo samo ono što je Hadži-begu pripalo poslije smrti njegova oca, nešto predmeta i uspomena iz porodične kuće, a novcu nije bilo ni traga. 

Pogled na utvrđeni grad Hadži-begov

         No, ličnost Hadži-bega ništa ne čini tako intrigantnom kao što to čine glasine da je posjedovao nadnaravni dar kojim je izvodio čudesa strana ljudskom razumu. Vele, još kao mladić držao se knjige i zanimao se zvjezdarstvom, jer bijaše mu želja da tumačeći položaje nebeskih tjelesa pogleda u buduća vremena. U tome mu nije bilo ravna nadaleko. Koja im je svrha bila, ne zna se, ali osam kamenih ploča na kojima su uklesani natpisi lijepih Božijih  imena, govore da je Hadži-beg bio mistik i da su ti natpisi tilsum (nadnaravne moći) protiv zmija i prirodnih nepogoda. Ima li istine u tome? Možda. Ljudi kazuju da u hutovskoj tvrđavi već stoljećima niko nije vidio zmije, iako ih svud okolo ima mnogo. Pamti se jedno ljeto i mjesec juni kad se Hadži-beg noću osamio na vrhu najvisočije kule svoga grada i naredio da mu niko ne čini nikakve smetnje. Uz sebe je imao hartiju na kojoj su bili oslikani mistični simboli čije značenje je poznavao samo on. U jednoj  od svojih vizija predvidio je bitku što se vodi nedaleko od Hutova i sutradan poslao svog glasnika u Dubrovnik da o tome obavijesti zapovjednika dubrovačkog, generala Mormanta. I zaista, bitka se zametnula tačno onog dana koji je Hadži-beg predvidio. No, ako je to vidovnjaštvo čudesno, šta tek reći za Hadži-begovo predskazanje vlastite smrti. Boraveći u kuli, gdje noćima nije pronalazio san, neprekidno je čitao svoje knjige. Na koncu je, navodno, svima objavio dan i sat u kojem će umrijeti, i dao izričitu naredbu da sve bude spremno. Umro je, kažu, "tačno na vrijeme", bez ikakvih naznaka i tragova vanjskih utjecaja. No, o koncu njegova života postoje još dvije verzije, i obje pominju Hadži-begova brata Ali-agu. Prema jednoj to se, biva, desilo u noći kad je Ali-aga Stočević opsjedao kuću Mahmutćehajića u Stocu, u kojoj je baš tada konačio Hadži-beg. U napadu njegovih ljudi puščana  zrna  Hadži-begu  nanesoše  smrtne  rane  i  on istog  časa  ispusti  dušu.  Druga, pak, kazuje da je Hadži-bega smrt snašla dok se ranjen pokušavao sakriti u odžak svog konaka. Tamo ga je, vele, iz kubure ubio njegov sluga potkupljen krvavim novcem Ali-aginim.

       Bilo kako bilo, tijelo Hadži-begovo pokopano je u velikom haremu u Stocu, godine 1832.  Sa njim su, čini se, tog dana pokopane i tajne ruina njegova grada, među kojima i danas, kažu rijetki posjetioci, vladaju neobjašnjive i snažne sile. Da li su to bačene Hadži-begove čini zaštitnice hutovske tvrđave ili samo varka ljudske mašte, nerješiva je misterija što će nad Hutovom lebdjeti dok je ovoga svijeta i ljudi u njemu!
_______________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 158, 9. oktobar 2015.