Moć i obijest velikog vezira Rustem-paše Opukovića (2. dio)

         Čim se pročula vijest o sudbini nesretnog princa, janjičari su digli pobunu zahtijevajući da se kazni veliki vezir Rustem-paša, čijim je intrigama pripisan tragični događaj. Međutim, Rustem-paša je, usprkos privremenom oduzimanju državnog pečata, ostao nedodirljiv. Njegovoj moći, činilo se, nema kraja. Na ljeto 1556. godine, u julu mjesecu, dovršena je šest godina ranije započeta gradnja džamije Sulejmanije, najljepše džamije u prijestolnici, za koju sultan nije žalio više od sedam stotina hiljada dukata. Sultanija Hurem, žena koja se svojom ljepotom i talentom od robinje podigla do Sulejmanove supruge, nije doživjela nasljeđivanje prijestolja jednog od svojih sinova. Umrla je dvije godine nakon gradnje Sulejmanije, aprila mjeseca 1558. godine. Duboko potresen njenom smrću, odlučio je Sulejman njeno tijelo ukopati u turbe sagrađeno uz Sulejmaniju. Nakon smrti Hurem sultanije i borbe prinčeva Selima i Bajezida za prijestolje, nakon kojih je princ Bajezid doživio sudbinu kao i njegov brat Mustafa, Rustem-paša je slovio za najmoćnijeg čovjeka u Carstvu. 

         Rustem-paša je imao dva sina i jednu kćerku koja je bila udata za velikog vezira Ahmed-pašu. Mustafa-paša, jedan od Rustemovih sinova, koji se neko vrijeme nalazio na položaju kliškog sandžak-bega, život je izgubio zajedno s Hasan-pašom Predojevićem u bici pod Siskom 1593. godine. S obzirom na to da je imao velik utjecaj u osmanskoj upravi, direktno se miješajući u odluke donošene na carskom divanu, omogućio je trojici svoje braće da budu imenovani na značajne položaje u Bosni. Sinan-paša, nakon što je neko vrijeme bio na položaju hercegovačkog sandžak-bega (od 1549. do 1574. godine), Rustem-pašinin zauzimanjem postavljen je za admirala osmanske flote (kapudan-paša). 

           Drugi Rustemov brat, Mehmed-paša, u narodu poznatiji kao Karađoz-beg, jedan je od najznačajnijih mostarskih vakifa. Za svoga života podigao je mnogo objekata u Mostaru, od kojih je najpoznatija Karađoz-begova džamija koja i danas krasi ulice ovog hercegovačkog grada. Rodbinske veze s velikim vezirom Carstva sigurno su utjecale na to da se Karađoz-beg postavi za nadzornika radova na izgradnji čuvenog Starog mosta. S obzirom na to da je gradnja mosta počela iste godine kad je završena gradnja Karađoz-begove džamije (1557), velika je vjerovatnoća da je na obje građevine radio isti graditelj mimar Hajrudin, koji je još prije započinjanja gradnje Starog mosta radio u Mostaru. Njemu je u ruke ovaj delikatan zadatak povjerio njegov učitelj i vrhovni graditelj Osmanskog carstva u Sulejmanovo doba, mimar Sinan. Prema tome, jasno je da je Karađoz-beg bio u tijesnim vezama s dvorom, posebno sa svojim bratom Rustemom.  

Brusa bezistan u Sarajevu

          I sam Rustem-paša je bio veliki vakif. Znameniti turski arhitekt mimar Sinan mu je izgradio 19 objekata - džamiju, mesdžid, dva turbeta, medresu, imaret, devet karavansaraja, hamam i dva saraja. Od svih spomenutih građevina najljepša je Rustem-pašina džamija u Stambolu kraj Tahta Kale, koja se svrstava među najljepše spomenike arhitekture Istanbula. Značajan dio svog blaga utrošio je na vakufske objekte podignute u Ruščuku i Hami. U Sarajevu, mjestu svog rođenja i djetinjstva, Rustem-paša je izdvojio novac za izgradnju čuvenog Brusa-bezistana, nazvanog po svili iz Bruse koja se u njemu prodavala. U ''Glasniku Zemaljskog muzeja'' zabilježio je Mustafa Hilmi da ''u ovom bezistanu imade jedna magaza uprav pod svodom magju četiri stuba, na kojima svod stoji. U toj magazi čuvani su u staro doba znameniti spisi i povelje, što su dolazile Bošnjacima''. Rusremovim zalaganjem i novčanim sredstvima izgrađen je veliki kameni most preko rijeke Željeznice na Ilidži i pored njega jedan han, čime se cijelo naselje počelo intenzivnije razvijati. Rustem-pašin most imao je petnaest lukova, što ga je činilo jednim od najdužih mostova u Bosni i Hercegovini. Prema volji osnivača, most je izdržavan prihodima od Brusa-bezistana i hana u Sarajevu. 

           Tokom petnaest godina, koliko je trajalo njegovo vezirovanje, koristio je Rustem-paša sve prilike i neprilike da sultanu i sebi, ali na račun carske riznice, prikupi blaga u neslućenim količinama. On je bio prvi koji je kupovinom položaja doprinio sve češćoj pojavi potkupljivosti u državnoj upravi. Sulejmanova politika mudre ekonomije postojala je još samo na papiru, jer je Rustem-paši dozvolio da sva dobijena imanja i posjede preda u vakuf kako se ona ne bi mogla prodati. Time je Rustem-paša za svoju obitelj osiguravao korist koja je godišnje donosila prihod u iznosu od deset miliona akči, odnosno dvije stitine hiljada dukata. Iza Rustem-paše ostalo je bogatstvo kakvo do tada nije ostavio nijedan veliki vezir. Evo šta je od toga na svom dugačkom spisku pribilježio Joseph von Hammer:'' 815 imanja po Rumeliji i Anadoliji, te 476 mlinova, 1.700 robova, 1.900 bojnih konja, 1.106 deva, 5.000 sašivenih kaftana i počasnih odijela, 8.000 turbana, 1.100 kapa od zlatne tkanine, 2.900 pancir-košulja, 2.000 oklopa, 600 srebrom okovanih sedala, a 500 otpočenih zlatom i dragim kamenjem, 1.500 posrebrenih kaciga, 130 pari zlatnih uzengija, 760 dragim kamenjem otpočenih sablji i 1.000 srebrom okovanih kopalja, 800 Kur'ana, od kojih je 130 ukoričeno dragim kamenjem, 5.000 knjiga različitog sadržaja, 78.000 dukata, 32 draga kamena, čija je vrijednost bila 112 tovara, tj. 11.200.000 akči, u čistu srebru 1.000 tovara, tj. 100,000,000 akči ili 2,000,000 dukata''. Još za svog života dao je sagraditi sedam kula u koje je ostavljao novac za posebne prilike, a na jednoj od carskih odaja dao je da se postavi natpis: ''Blago marom Rustemovim sakupljeno''.

Sačuvani svodovi mosta Rustem-paše Opukovića na Željeznici kod Ilidže, 

slučajno otkriveni prilikom komunalnih radova 

(iz knjige Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović - Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1969.)

        I unatoč tako raskošnom životu, neumjerenom i bijesnom, premda je uživao sve glagodati ovog privremenog svijeta, ipak, u času kad ga je sustigla nepotkupljiva smrt, ništa od toga nije ponio sa sobom. Oči je zauvijek sklopio nedugo nakon smaknuća princa Bajezida, tačnije 1561. godine, od posljedica vodene bolesti. Ukopan je u dvorištu Šehzade Jeni sultan Mehmed džamije, pokraj svoga sina kojem ne znamo imena. Nad njihovim je mezarima 1590. godine izgrađen mauzolej izvrsne ljepote.  Iza sebe ostavio je suprugu, kćer Aišu i sina Osman-bega. Njegova žena, sultanija Mihrimah, živjela je još sedamnaest godina nakon njegove smrti, a na boljem svijetu mu se pridružila u februaru 1578. godine.

      Jedino što će trajno ostati upamćeno, barem dok je ljudi i sjećanja, osim činjenice da je Rustem-paša obilježio značajan period osmanske i bosanske historije, jeste njegova nesebična zaostavština koju je darovao svom zavičaju a da zauzvrat od njega nije tražio ništa!

Alen Zečević

____________________________________

Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 163, 13. novembar 2015.

Moć i obijest velikog vezira Rustem-paše Opukovića (1. dio)

         
         Dvorom Visoke Porte kroz nekoliko stoljeća prošli su mnogi mladići bosanskih korijena, koji su napredujući u sultanovoj službi izgradili blistave državničke i vojničke karijere. Najviše što se moglo dosegnuti na tom putu bilo je uspeće na položaj velikog vezira carstva, drugu najznačajniju funkciju poslije nedostižnog sultanovog prijestolja. U 16. stoljeću, kada se Osmansko carstvo nalazilo u zenitu svoje vojno–politićke moći, za vrijeme četrdeset i šest godina duge vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog, čast velikog vezira nosio je naše gore list, Rustem-paša, uz svog sunarodnjaka Mehmed-pašu Sokolovića najznačajniji državnik tog doba. 

       O najranijem dobu njegova života ne zna se mnogo. Kukuljević-Sakcinski bilježi da je Rustem sin nekog Radoja iz Mostara koji se prezivao Opuković, dok je, na drugoj strani,   Safvet-beg Bašagić njegovo porijeklo nastojao dovesti u vezu sa Skradinom u Dalmaciji gdje   ga je, navodno, zajedno sa starijim bratom, 1521. godine u sužanjstvo stavio izvjesni Bektaš, vojvoda hercegovačkog sandžakbega Mehmed-bega. No, najbliži istini je, čini se, Rustemov savremenik i vrsni poznavalac onovremenih prilika u carstvu, Mlečanin Bernardino Navagero, koji tvrdi da je Rustem-paša rodom "d’un casale apresso il Seraglio di Bosna" (iz jednog sela pokraj Sarajeva). U prilog tome ide i činjenica da je Rustemova sestra Nefisa posjedovala jednu kuću u Inganaginoj mahali u Sarajevu. Sredinom mjeseca juna 1557. godine u Sarajevu se pred šerijatskim sudom pojavio izvjesni Hadži Alibeg, opunomoćenik poslan po ovlaštenju Nefise, kćeri Mustafine, koji je njenu kuću prodao za iznos od 1200 srebrenih akči. Ova bilješka nam ujedno otkriva da se Rustemov otac zvao Mustafa. Kako je riječ o kući skromnih dimenzija, koja je imala svega jednu sobu i nešto bašče, sve su prilike da je Rustem odrastao u okrilju siromašne porodice. O tome nas obavještava i njemački ambasador Busbeck, koji kaže: "Ako mu budeš istraživao porod, on je krčmar".Prema tome, uzevši u obzir sve navedeno, može se s pravom zaključiti da je Rustem rođen u Sarajevu ili nekom mjestu u njegovoj bližoj okolini, vjerovatno oko 1500. godine. 

 Džamija Rustem-paše u Istanbulu

       Kad je napustio svoj zavičaj i stigao u Carigrad ne govore nam nikakve pouzdane vijesti,   ali se, s obzirom na ustaljenu praksu osmanske države, može pretpostaviti da je u prijestolnicu osmanske carevine došao putem adžami-oglana. Prema pričanju Navagera Rustem je odgajan     u Pera-saraju, gdje je naornim radom i neprikrivenom ambicijom stigao do has-oda, među sultanove tjelesne paževe. Sulejman Veličanstveni je u mladom Rustemu  vidio  marljivog, razboritog  čovjeka  punog  vrlina, a   najviše  od  svega  se  divio  njegovom  veselom  duhu. Taj  duh, iz  kojega  je  bujao  nepokolebljivi  optimizam, učinila  ga  je mirahorom, nadstojnikom carske konjušnice. Međutim, njegovo  napredovanje  nije  radovalo  sve   na  osmanskom  dvoru, počev  od  onih  koji  su  obnašali  položaje  daleko  ispod  Rustemovog, pa  do  velikih  vezira  koje nije sretnim činila naklonost osmanske dinastije prema Rustemu. Ibrahim Alajbegović Pečevija je ovako pisao o Rustemu: "Po izgledu nije bio baš naočit, ali pamet, misao i njegova služba, njegova zrelost, prefinjen odgoj, pobožnost, izbjegavanje harama učinili su ga uglednim i kod sultana pa je i sultan prema njemu gajio poštovanje i ljubav".

       Naročitu nakolonost prema Rustemu gajila je sultanija Hurem (radosna), rođena Ruskinja, žena koja je svojom ljepotom i vještinom opčinila Sulejmana Veličanstvenog, postavši  njegova  najveća slabost. Kako je na dvoru vladala atmosfera napetosti i međusobne zavisti, koja je nerijetko vodila i pokušaju fizičke eliminacije, nastojala je Hurem sultanija za svoju korist pridobiti ljude od povjerenja. Zbog zasluga u  spletkarenju  na  dvoru, a  uz  njeno posredovanje  prilikom donošenja konačnog sultanovog suda, Rustem je imenovan za beglerbega Anadolije      i Dijarbekira. Jačanje Rustem-pašinog utjecaja na dvoru, uznemirilo je neke od članova osmanske dinastije, naročito velikog vezira i Sulejmanovog najboljeg prijatelja Ibrahim-pašu. Potvrdu  privrženosti  interesima  Carstva  i  Hurem  sultanije, Rustem-paša  je  dočekao  krajem  mjeseca novembra  1539.  godine  kada  je, po  završetku  ceremonije  obrezivanja  prinčeva  Bajezida  i  Džihangira, objavljena  i   uz  velike  svečanosti  proslavljena  njegova  svadba  sa  Sulejmanovom kćeri , sultanijom  Mihrimah  (Sunčani  Mjesec). Nakon  namjesnikovanja  u Dijarbekiru vratio se Rustem-paša u zvanju četvrtog vezira Carstva. Već 1541. godine, nakon  što  je  protiv  svoje  volje  umirovljen  veliki  vezir  Lutfi-paša, Hurem  sultanija   je  iskoristila  priliku  i   na  položaj   drugog   vezira  Carstva  dovela  svog  zeta  Rustem-pašu. U  tom  zvanju Rustem-paša je učestvovao u devetom Sulejmanovom pohodu koji je za cilj imao osvajanje Budima. Osmanska vojska pokrenula se na dan 22/23. VI 1541. godine, a glavna bitka se vodila 21. VIII 1541. pod Gerhardovim brdom u neposrednoj blizini grada, gdje su Bošnjaci, koje je u akciji predvodio tadašnji bosanski sandžak-beg Ulama-beg, nanijeli poraz vojsci Ferdinanda Habsburškog. Rustema na bojnom polju ne nalazimo kao vojnika, nego kao diplomatu koji je vodio oprezne pregovore o mirnoj predaji grada. 

 Veliki vezir Damat Rustem-paša

      Tri godine kasnije Rustem-paša imenovan je za velikog vezira. Na dužnost je stupio u doba mira, što mu je omogućilo da demonstrira svoje diplomatsko umijeće. Njegovoj moći obradovali su se i Dubrovčani, koji su mu se često obraćali kao "svom zaštitniku i srodniku i kao onome koji je njihova jezika". Tad je, čini se, sve postavljeno na svoje mjesto, jer se Rustemu, koji je godinama odolijevao zavjerama dvorjana i sačuvao glavu na ramenima, konačno ukazala prilika da se oslobodi svojih krvnih neprijatelja. Vijest da je u Rustemove ruke predat državni pečat izazvala je bijes i ogorčenost carevića Mustafe. Zaslijepljen željom da osveti sudbinu tragično preminulog Ibrahim-paše, Mustafa nije vidio da ga njegovo neiskustvo i naivna vjera u očevu pravičnost vode putem sigurne smrti.

       S vremenom, Sulejmanova popustljivost i stvarna vlast koja se, zapravo, nalazila u rukama Hurem sultanije, učinili su Rustem-pašu državnikom čija je vlast bila obilježena samovoljom i rasipništvom. Sulejman Veličanstveni, koji je polahko zagazio u šestu deceniju svog života, vidno umoran od jedanaest ratova koje je vodio, zapovjedništvo nad vojskom u perzijskom ratu prepustio je svojim najbližim saradnicima okupljenim oko Rustem-paše. Rustem, čovjek ozbiljne naravi i ratničkog duha, ne toliko obrazovan kao njegovi prethodnici Ibrahim-paša i Lutfi-paša, potkupljiv i sklon raskošnom životu, istinski neprijatelj pjesnika i umjetnosti, zbog svog sumnjičavog držanja postao je predmetom pjesničke poruge. Međutim, usprkos činjenici da nije bio omiljen u narodu, Rustem-paša je, zajedno sa svojim zemljakom u usponu, Mehmed-pašom Sokolovićem, bio najmoćniji državnik u Carstvu. Znajući da Sulejman kao vladar nije dopuštao nepoštivanje njegovih odluka Rustem-paša je iskoristio Mustafinu nepromišljenost zbog koje je ranije padao u nemilost svoga oca. U svojoj Historiji Osmanskog carstva Joseph von Hammer opisuje način kojim je Rustem-paša Mustafu isporučio u krvave očeve ruke. Jedne prilike Rustem-paša je iz zimovališta u Akseraju u Karamanu, poslao Sulejmanu dragog pjesnika Šemsi-pašu sa obavještenjem da se janjičari izjašnjavaju za princa Mustafu, da u vojsci govore: ''Sulejman je sada ostario i ne suprotstavlja se više osobno neprijatelju; redu nasljedstva, koji ide princa, suprotstavlja se samo veliki vezir. Laka je stvar da ga se kad-tad prikrati za glavu i da se starog padišaha u seraju i Demitoki umirovi; takvom opasnom govorkanju povlađuje princ Mustafa. Njegovo veličanstvo se umoljava da sam preuzme vodstvo''. A kad je za to čuo, ljutito povika razočarani Sulejman – ''Bože sačuvaj,  da se za moga života Mustafa-han usudi počiniti takvo besramlje''. 

        Oktobra mjeseca 1553. godine, na audijenciju kod oca, u šatoru kojeg je podigao u blizini Ereglija, došao je princ Mustafa. ''Ali kakav je užas spopao nesretnoga princa", bilježi Hammer, "kad pri ulasku u šator nije našao ni oca, ni sultana, niti nikakvoga vezira, nego samo sedmoricu nijemih ljudi, strašne izvršioce Sulejmanova krvava naloga, koji su ugušili u snu velikoga vezira, miljenika i prijatelja Ibrahim-pašu. Oni su ga spopali i stegnuli mu vrat, a sućut i samilost su uzalud pozivali oca koji je bio iza pokrajnog zida''. Tako, u Rustem-pašinim spletkama, skonča nesuđeni nasljednik osmanskog prijestolja.

Nastavit će se!


Alen Zečević
__________________
Objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 162, 6. novembar 2015. 

          

Nad knjigom Seada Husića '' Na tragu modernizma''

        Nad knjigom Seada Husića ''Na tragu modernizma'' 

       Zbirka pjesama Na tragu modernizma, koja je objavljena kao autorski prvijenac mladog  i perspektivnog pjesnika Seada Husića, za kratko vrijeme izazvala je, s pravom i prema očekivanjima, pažnju i veliko zanimanje čitalačke publike. Podijeljena u dva dijela, prvi Pjesme, koji predstavlja svojevrsnu stihovnu biografiju duha, i drugi Razgovori, u kojem autor tumači život u izazovima prezentnog vremena, poezija Seada Husića čini organsku cjelinu sazdanu od suptilne pjesničke misli. Nizom pjesama, a ima ih nemali broj, njih ukupno četrdeset i jedna, autor se predstavlja pjevajući o ljubavi, događajima koji čine neotuđivi dio jednog duhovnog portreta, dajući odgonetku nedorečenih pripovijesti, tajni našeg i svog, pjesničkog, svijeta. Taj svijet nije lišen ljudskog prisustva, naprotiv, u njemu je pjesničkom slobodom čovjeku namijenjena uloga objekta koji trpi i odolijeva udarcima ovozemaljskih iskušenja. U svijetu kojem svjedočimo samo u prolazu, gdje bivamo, kratko trajemo i bivati prestajemo, pjesnik razmatra ljudsko određenje prema vječnosti kojoj ne može uhvatiti početka ni kraja. Tako, u pjesmi simboličnog naslova Traje, Husić pita: Osjećaš li kako vječnost traje, kako neumoljivo i tužno šuti. Trajanje  je nama postalo gluho (…), upozoravajući kako smo odveć iz ruku ispustili nit što nas je vezala s beskrajnom jedninom svijeta. A spoznaja o toj jednini, čije nas je izbivanje iz tako udešenog svijeta učinilo siromasima osuđenim da nemoćno stoje nadohvat nedokučivog bogatstva, jedini je trag koji imamo lutajući u vlastitoj praznoći. Videći sebe koherentno izvan svog tjelesnog  bića autor saosjeća sa sudbinom svijeta i čovjeka u njemu, kao jedinim iskustvenim putem kojim se može doći do razumijevanja života uopće. Istovremeno, svoj pjesnički opus autor je obogatio stihovima koji veličaju ljubav i nadu, kao odgovor na duhovne dileme i zablude, na taj način praveći digresiju melanholičnim i elegičnim tonovima kojima su obojene pojedine pjesme, da bi nas naučio, ne samo o sreći, nego  i načinu da podnesemo nesreću, bol i gubitak. 

 naslovna stranica knjige Seada Husića

          Autor opaža, doduše, još uvijek oprezno i bojažljivo, svijet pogledom koji podjednako dodiruje i destruira sve okoštale odnose među ljudima, mislima, stvarima i pojavama. Njegovi stihovi su izvorno mjesto, paradigma svijeta u kojem se čovjek ogleda o vlastitog sebe, traži smisao koji se nalazi u snazi nadrastanja slabosti i proizvoljnog bivstvovanja društva koje potire svoju iskonsku duhovnu esenciju, jer mi smo oni koji smo učili o minulim vrednotama, kazuje autor, nastavljajući protestom: A nas ne čuju, iako glasno šapućemo. Guraju nas iz redova dok tražimo zaostavštinu našu. Uzdržavajući se dati konačan sud o stanju kojem robuje, čini se, pjesnik sluti da se čovjek iskvario posjedovanjem obilja stvari čije konzumiranje stvara osjećaj lažne duhovne sitosti. Sve što je duhom stvoreno, ingeniozno razotkriva Husić, danas  je opredmećeno jer Oblikom su okamenili pojmove i vrijednosti se cijene aršinima koje je skrojio svako za sebe: Biste se s jednoga na drugo mjesto nosaju. Pijedestali ostaju sami (…).

          Pjesme Seada Husića krasi širok spektar motiva. U rasponu od tumačenja materijalnog pa do spiritualnog značenja, one su, zahvaljujući autorovom izvanrednom jezičkom izrazu, usklađene međusobnom korespondencijom. Bez obzira na genezu nastanka pjesama, ova zbirka, kako joj i sam naslov kaže, predstavlja jedinstveno pjesničko ostvarenje u pogledu autorovog modernističkog pristupa pjesništvu. Na kraju treba reći da je rukopis Seada Husića istovremeno i nov i pjesnički autentičan, prije svega jer je izgrađen od raznovrsnih poetskih i literarnih   izraza čijom se ravnomjernom upotrebom mogu pohvaliti samo rijetki pjesnici. Sve što je imao da kaže, pita, odgovori, poruči ili kritikuje, autor  je utkao u  čitke, harmonične i prozračne  stihove svojih pjesama. Čitajući ih, kada oni postaju dijelom našeg duhovnog života, one u čovjeku formiraju različita osjećanja i misli, ali, ipak, najiskrenije impresije kod čitalaca probuditi će se tek nakon što se sklope korice Husićeve knjige, a ona ih, sasvim sigurno, neće ostaviti  ravnodušnima.

Alen Zečević

__________________________

Tekst govora sa promocije knjige ''Na tragu modernizma'', autora Seada Husića, održane 3. novembra 2015. godine u Zenici.

Povratak domovini: sudbina Škaljića hodže

Povratak domovini:

Sudbina Škaljića hodže

       Pamti se i danas da su u mjestu Dobropolje, koje se nalazi na sjeveroistoku Hercegovine, nedaleko od Gacka, živjeli pripadnici uglednog roda Škaljića. Otkud su došli i koje godine, ne zna se. Neki tvrde da su u Dobropolje stigli izbjegavši iz okoline Herceg–Novog  za vrijeme Bečkog rata (1683-1699), te da naselje Škaljari u blizini Kotora treba vezati za njihovo prezime. Narodna predaja iz Gacka, koju je zabilježio u svojim spisima Jevto Dedijer, kazuje da je Škaljića sablja bila treća od Hercegovine kod sultana i da je, prema tome, jasno da je ova porodica generacijama njegovala tradiciju dokazanih ratnika. Priča se, također, da su Škaljići u dosluhu bili sa hercegovačkim hajducima i da su prijateljevali sa povjerenikom ruskog cara, knezom gatačkim Vladislavićem, što su mu valjali za njegova života u Hercegovini. U istom mjestu postojalo je od ranije zanimljivo kazivanje o izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobrog polja koji je, boreći se u redovima Bošnjaka pod Ozijom, pao u zarobljeništvo ruske vojske. Tamo   mu je, biva zbog upamćenih usluga i dobročinstava što su Škaljići učinili njegovoj porodici, život oprostio naprijed spomenuti knez Vladislavić.

       Biće tome skoro tri stoljeća kako su Bošnjaci pod bajrakom sultanove vojske kročili na rusko tlo, u Besarabiji istočno od Odese, gdje se godine 1737., četrnaestog dana mjeseca jula, pod Ozijom (Očakov) zametnula bitka između Osmanske carevine i Rusije. Na bojnom polju bosansko-hercegovačku vojsku, u koju je mobilizirano oko 10.000 ljudi, predvodio je glavnokomandujući, sandžakbeg hercegovački Bećir-paša Čengić. Tek što su stigli pritekoše u pomoć braniocima Ozije nemilice gubeći svoje živote, padajući jedan za drugim, sve dok u dimu kumbarom zapaljene baruthane ne izginu trećina naših zemljaka. Tog se dana, odmah poslije pada Ozije, sa životom rastao i Bećir-paša Čengić, kojeg smrt zateče sa većim brojem paša i zarobljenika. One koji spasiše živu glavu Rusi staviše u sužnje i otpremiše ih na  tri strane. Od preko sedam hiljada, koliko ih je palo u ropstvo, nakon pet  punih godina u Bosnu se februara 1742. vratilo njih svega 1340. Eto, takva sudbina snađe naše ljude! 

       Prema pripovijesti hodže Škaljića, koji je bio među onim što su pali u sužanjstvo, Rusi okupiše zarobljene Bošnjake na čistini nekog polja i narediše da se na jednu stranu izdvoje oficiri i begovi, a na drugu da pođu obični vojnici. Vojni sud tad donese odluku da se na licu mjesta osudi i odmah smakne jedan broj begova. Prvog među njima posjekoše Bećir-pašu Čengića, za kojim u smrt pođoše i ostali begovi. U zaseoku Jasenik kod Gacka dugo se moglo čuti narodno pjevanje koje govori da je pod Ozijom zarobljenog Bećir-pašu pitao osvetnički nadmeno Sava Vladislavić:

''Znaš li, pašo, ne znali te ljudi,

Kada moju kuću raskućiše,

Posjekoše mog brata Todora,

Mog Todora brata rođenoga,

I krvlju mi vatru pogasiste...''    

     Iz redova što su ih činili preostali zarobljenici ruski oficiri izdvojiše mladića koji se među ostalim izdvajao svojom naočitošću i visinom, te ga odvedoše na razgovor. Kako su poslije kraćeg ispitivanja odgonetnuli da se radi o hodži Škaljiću, oni pred njega staviše ponudu da se odrekne svoje vjere i pokrsti se, što ovaj u početku odbi. Tražeći načina da za sebe dobije kakve koristi hodža Škaljić se dosjeti bliskih odnosa njegove porodice sa Vladislavićima, što odmah dade na znanje isljednicima. A kad je za to čuo general Vladislavić raširenih ruku u zagrljaj stegnu hodžu Škaljića jer ga, navodno, poznao po ocu, i naredi svojim potčinjenim da se prema njemu odnose s više poštovanja. Ali, kakvo li je to poštovanje moglo biti, kad je Vladislavić, kojem se kao zarobljenik toliko obradovao, poslije silnih pritisaka slomio njegov otpor i prisilio ga da na sebe stavi križ. Škaljić, odnosno Petar, kako se zvaše novim imenom, Vladislavićevim posredovanjem postade svećenik i dade mu se posao u nekoj moskovskoj eparhiji. Tu mu dogovoriše brak sa Sofijom, odabranicom iz carske porodice, s kojom je, osim dvojice sinova,  od kojih se jedan zvao Andrej, dobio i velikog bogatstva. 

      Pogled na Gacko

Ali, novci i ugled ne značiše Škaljiću mnogo. Zveket suhih kovanica nije mogao nadglasati nostalgične glasove što su dolazili iz njegove duše. U njegovim mislima mjesta bijaše samo  za domovinu i zavičaj, Hercegovinu i Dobropolje. A onda, poslije šesnaest punih godina provedenih u Rusiji, dođe dan koji preokrenu točak sudbine. U jednoj moskovskoj čajdžinici, kazuje predanje, do Škaljićevih ušiju dopru glasovi dvojice ljudi što su pričali jezikom njegova naroda, te odluči da udovolji svojoj znatiželji i priđe njihovu stolu. I zaista, bijahu to njegovi zemljaci koji su, navodno, kao predstavnici pravoslavnog stanovništva iz Hercegovine došli u Rusiju da traže njenu zaštitu i pomoć u oslobađanju od osmanske vlasti. Otvorivši dušu Škaljić im kaza kako ne bi žalio zadnjeg daha ispustiti samo da se ponovo vrati i vidi nebo svog zavičaja. Kad vidješe koliko mu je stalo, ponudiše mu da se s njima ilegalno zaputi prema Hercegovini, na što je Škaljić odmah pristao. Priča se da je pred polazak ponio bisage do vrha ispunjene zlatnim novcem i da ga je u znak zahvalnosti sa svojim saputnicima podijelio na tri jednaka dijela. Na dugom i napornom putovanju do Hercegovine pregazio je tla Moldavije i Rumunije.

      Najzad se vremešni Škaljić vratio u Dobropolje, gdje je nakon toliko godina ponovo postao seoskim hodžom. A kad se na ruskom dvoru pročulo o bjekstvu hodže Škaljića uputi carska vlada zahtjev sultanu da se hodža odmah pošalje u Rusiju. Sofija i njegova dva sina preklinjali  su ga da im se vrati, ali im od toga ne bi fajde. Jednom se greška takva čini u životu, znao je hodža Škaljić, i nikad više svom zavičaju leđa okrenuo nije.

Alen Zečević

_____________________

objavljeno u: Novo Vrijeme, br. 159. 16. oktobar 2015.